Često spominjano kao jedno od Hegelovih radikalnijih djela, ono daje uvod u poznatu Hegelovu dijalektiku. Hegel u ovoj knjizi unosi razvoj svih mogućih formi svijesti, do tačke u kojoj svijest postaje moguća ne kao puki fenomen, već kao realnost kakva je ona po sebi, poistovjećena kako sa saznanjem apsoluta tako i sa trenutkom kada "duh" konačno saznaje sebe. U ovom djelu on je izložio i svoju teoriju o gopodarenju i robovanju.

Čovjek je Samosvijest. On je svjestan sebe, svjestan svoje ljudske stvarnosti i svojega ljudskog dostojanstva, i to je ono čime se bitno razlikuje od životinje, koja ne prelazi razinu običnog Samoosjećaja. Samosvijest postoji po sebi i za sebe time i usljed toga što ona za neku drugu samosvijest jeste po sebi i za sebe; to jest ona postoji samo kao jedna priznata samosvijest. Čovjek postaje sebe svjestan u trenutku kada – prvi put – kaze JA. Međutim, analiza mišljenja, uma, razuma, onog spoznajnog, nikada ne otkriva razlog i način postanka riječi JA, pa – prema tome – ni samosvijesti, tj. ludske stvarnosti. Kada govorimo o porijeklu Samosvijesti, onda govorimo o Žudnji jer čovjek može doći sebi jedino kroz Žudnju.

Žudnja (svijesna) nekog živog bića čini ovo biće kao JA i objavljuje je ga kao takvo. Sam bitak čovjeka, bitak sebe svjestan, sadržava, dakle, i pretpostavlja Žudnju. Prema tome, ljudska stvarnost može se uspostaviti i održavati jedino unutar neke biološke stvarnosti, unutar životinjskog života. No, ako je životinjska žudnja nužan uslov Samosvijesti, ona nije njezin dovoljan uslov. Sama po sebi ova Žudnja sačinjava tek Samoosjećaj.

Suprotno spoznaji koja čovjeka drži u pasivnom miru, Žudnja ga čini nemirnim i nagoni ga na djelovanje. Budući da je rodjena iz Žudnje, akcija teži da da je zadovolji, a to može učiniti jedino putem negacije, dokrajčenja ili bar transformacije žudjenog objekta:

da bi se, na primjer, zadovoljila glad, treba dokrajčiti ili, u svakom slučaju, transformirati hranu. Biće koje jede stvara i održava svoju vlastitu stvarnost ukidanjem stvarnosti različne od svoje, transformacijom druge stvarnosti u svoju stvarnost, asimilacijom jedne tuđe, vanjske stvarnosti.

U općem smislu, Ja Žudnja je praznina koja prima neki pozitivan sadržaj samo negativnim djelovanjem što zadovoljava Žudnju, dokrajčujući je, transformirajući, žuđeno ne-JA. Ako žudnja ima za predmet prirodno ne-Ja, Ja će takodje biti prirodno.

Ja koje je stvoreno aktivnim zadovoljenjem jedne ovakve Žudnje, imaće istu narav kao i stvari prema kojima se upravlja ova Žudnja. Biće to samo životinjsko JA. Ovo prirodno Ja, moći će da se objavi sebi i drugima tek kao Samoosjećaj. Ono nikada neće doći do Samosvijesti.Da bi bilo Samosvijesti treba da se Žudnja upravi na neprirodan objekt, na nešto što premašuje datu stvarnost. No, jedino što prelazi datu stvarnost jeste sama Žudnja. Naime, Žudnja shvaćena kao Žudnja, tj. prije svoga zadovoljenja, samo je jedno objavljeno ništa, samo nestvarna praznina.

Budući da je Žudnja objava praznine, ona je bitno nešto drugo od žudjene stvari, od realnog statičkog i datog bića koje je vječno u identitetu sa samim sobom. Žudnja koja ima za predmet drugu Žudnju, uzetu kao Žudnju, stvoriće, dakle, negatorskim i asimilatorskim djelovanjem koje ju zadovoljava, JA bitno različito od životinjskog JA. Ovo JA neće biti kao životnjsko JA, identitet, jednakost sa samim sobom, već negatorska-negativnost.

Osobno održanje u postojanju značiće za ovo JA:

ne biti ono što je (ukoliko je statičko i dato biće, ukoliko je prirodno biće, ukoliko je urodjeni karakter) i

biti ono ono što nije. Ovo je je individuum (ljudski), slobodan (prema datom realnom) i povijestan (u odnosu na samoga sebe). A ovo Ja, i jedino ovo JA, objavljuje se samome sebi i drugima kao Samosvijest.

Samosvijest je biće za sebe, odnosno, ona isključuje sve drugo iz sebe i jednaka je sama sa sobom. Njeno JA je i njena suština. Sve drugo ona shvaća kao nevažan predmet, ali to drugo je također jedna samosvijest, tako da se prema jednom individuumu pojavljuje neki drugi individuum (samosvijest).

Ti individuumi postoje jedan za drugog kao obični predmeti, tj. oni imaju izvjesnost o sebi, ali ne i onom drugom. To dovodi do nepoznavanja istine koja se sastoji u tome, da spozna drugi individuum i da na osnovu tog individuuma (koristeći ga) dođe do prave istine o sebi. Ta istina je rezultat dvostrukog djelovanja, djelovanja samim sobom i djelovanja drugog individuuma.

Djelovanje obe samosvijesti se sastoji u borbi na život i smrt, čime obe samosvijesti dokazuju i samu sebe i onu drugu samosvijest.

Jedino stavljanje života na kocku jeste ono čime se osvjedočava sloboda. Odnosno, čovjek namećući se drugom čovjeku postaje ljudski. Ukoliko on još nije potpuno priznat od strane drugoga, taj drugi je cilj njegovog djelovanja i njegovo priznanje je ono što je potrebno za potpunu sliku samoga sebe. Tako prvi individuum izlazi izvan sebe, ali za njega još uvijek bivaju važne njegova osobna vrijednost i stvarnost.

Da bi došao do svojih primarnih ciljeva, prvi individuum mora znati da je drugi individuum ljudski. Zbog toga on mora biti spreman na negirnje svog životinjskog života u borbi za priznanje svog ljudskog bitka-za sebe i da drugi individuum izazove na borbu na život iz čistog prestiža. Svaki individuum u toj borbi teži ka smrti drugog individuuma, ali tu smrt nikada ne postiže. Postavlja se pitanje: Zašto?

Smrt same samosvijesti u cilju istine je nepostojeći izlaz, jer samim ukidanjem života i samosvijesti dolazi i do ukidanja istine vezane za tu samosvijest. Ako u borbi oba protivnika nestanu, svijest se negira, a ako jedan od protivnika izgubi život, ovaj drugi ne može više od njega bit priznat.

Život je, prema tome, prirodna pozicija svijesti, dok je smrt prirodna negacija života.

Čovjek iz borbe ne izvlalači nikakav dobitak ako ubije protivnika, nego samo onda kada ga dijalektički pokori (mora ostaviti njegov život i svijest, ali ne i samostalnost).

Razlaganjem tog jedinstvenog jedinstva nam daje jednu čistu samosvijest i jednu svijest. Oni su nejednaki i suprotni pa tako iz njih nastaju dva suprotna oblika svijesti:

a) samostalna svijest- njena suština je biće za sebe

b) nesamostalna svijest- njena suština je život ili biće za neku drugu svijest.

Ovi oblici svijesti su osnova teorije ropbovanja i gospodarenja, koju je Hegel u djelu Fenomenoligija duha implicitno iz ove podjele i izveo.

U tom odnosu roba i gospodara,

samostalna samosvijest je Gospodar,

nesamostalna samosvijest je Rob.

Odnosno, Rob je pobjeđeni protivnik koji nije do kraja riskirao život, nije prihvatio princip:

pobjediti ili umrijeti.

Prihvatio je život po pravilima Gospodara, dakle zavisi od njega i ostajući na životu, živi kao Rob.

ODNOS GOSPODARA I ROBA

Gospodar je svijest koja postoji za sebe, ali ne više samo pojam te svijesti, već za sebe postojeća svijest koja je posredovana sa sobom pomoću jedne druge svijesti, naime pomoću jedne svijesti u čiju suštinu spada to da je ona sintezirana sa samostalnim bićem ili sa stvarnošću uopće. Ta druga svijest je Rob.

On solidarizirajući se sa životinjskim životom, čini prisno jedinstvo s prirodnim svijetom stvari. Odbijajući da stavi život na kocku u borbi za čisti prestiž, on se ne izdiže iznad životinje. Dakle, takvim on smatra samog sebe, a takvim ga smatra i Gospodar. Međutim, Rob priznaje Gospodara u njegovom ljudskom dostojanstvu i stvarnosti. Sigurnost Gospodara nije čisto subjektivna i neposredna, nego i objektivna i posredovana priznanjem drugoga (Roba).
Dakle, Gospodara smo shvatili kao pojam Samosvijesti, kao neposredan odnos Bitka za sebe, i kao posredovanje, tj. kao Bitak za sebe koji postoji samo po jednom drugom bitstvu

 (Gospodar je Gospodar jedino po tome što ga Rob priznaje kao Gospodara).

Gospodar se odnosi posredno prema Robu, posredstvom samostalnog bića. To samostalno biće je okov Roba. Od tog okova Rob u borbi nije mogao da apstrahuje, i zbog toga se pokazao kao nesamostalan, da bi u stvarnosti posjedovao svoju samostalnost.

Gospodar je pak vlast nad tim bićem, jer je u borbi pokazao da to biće za njega važi jedino kao negativno, a to biće vlast nad drugim, to Gospodar ima toga drugoga pod sobom. Isto tako, Gospodar se odnosi posredno na stvar, preko Roba.

Rob, ne može svojim činom negacije neku stvar dokrajčiti do uništenja (jer je ona za njega samostalna), on ju može samo preraditi (pripraviti za potrošnju, ali ne i potrošiti je).

Međutim, za Gospodara neposredan odonos prema stvari konstituira se ovim posredovanjem ( radom Roba koji prerađuje prirodnu stvar, sirovinu, radi njezine potrošnje od strane Gospodara) kao čista negacija bitka, tj. kao Užitak!

Budući da je cijeli napor izvršio Rob, Gospodar treba samo uživati u stvari što ju je Rob za njega pripravio i da je negira, da je dokrajči, trošeći je.

Ono što nije uspjelo Žudnji ( čovjeku čije su žudnje prije borbe bile upravljene direktno na Prirodu) uspijeva Gospodaru (njegove se žudnje upravljaju prema stvarima koje je Rob preradio).

Gospodar uspijeva dokrajćiti stvar da bi bio zadovoljan u Užitku.

Dakle, zahvaljujući radu Roba, Gospodar je slobodan prema Prirodi.

Odnos Gospodara i Roba nije priznanje u pravom smislu riječi! Gospodar nije jedini koji sebe samatra Gospodarom, i Rob ga smatra takvim. Priznat je, dakle, u svojoj ljudskoj stvarnosti i u svom ljudskom dostojanstvu. Ali, ovo priznanje je jednostrano, jer on, sa svoje strane, ne priznaje ljudsku stvarnost i ljudsko dostojanstvo Roba. Priznat je, dakle, od nekoga koga on ne priznaje.

Tu je tragičnost njegove situacije!

Gospodar se borio i riskirao život za priznanje, ali je postigao tek jedno za njega bezvrijedno priznanje. On može biti zadovoljan jedino priznanjem od strane onog za koga priznaje da je dostojan da ga prizna. Gospodar je to što jeste jedino što je njegova Žudnja smjerala ne na stvar, već na drugu žudnju, i na taj način bila žudnja za priznanjem. Međutim, on je postigao priznanje Roba. Poslije borbe on nije ono što je htio biti počinjući ovu borbu – čovjek priznat od drugog čovjeka.

Dakle, ako čovjek može biti zadovoljan jedino priznanjem, čovjek koji se ponaša kao Gospodar to nikada neće biti!

A budući da je čovjek na početku ili Gospodar ili Rob, zadovoljen će biti Rob, tj. onaj koji je bio Rob, prošao kroz Ropstvo, i to svoje stanje dijalektički ukinuo.

Cjelovit čovjek, koji će ujedno biti i apsolutno slobodan, biće Rob koji je ukinuo svoje ropstvo, jer ropstvo je izvor svakog ljudskog i društvenog napretka. Povijest ljudskog društva je u stvari povijest roba radnika. Da bismo to shvatili potrebno je da odnos gospodara i roba posmatramo sa gledišta roba.

Rob, podređivajući se gospodaru, poštuje ljudsku slobodu. On ju jedino nalazi u drugome, što gosapodar ne može jer Gospodar nije sposoban za priznanje drugoga koji njega priznaje i time završava u slijepoj ulici.

Kako bi se uspostavilo obostrano priznanje ove dvojice, potrebno je da Rob prestane biti Rob. Međutim, biti Rob znači bojati se apsolutnog gospodara, smrti, pred kojom je Rob u trenutku odluke pokleknuo i odustao od svojih ciljeva. Za razliku od roba, Gospodar je riskirao svoj život da bi postao Gospodar, što je za njega najviša dana vrijednost, koju on ne može premašiti. Zbog toga se on ne može  promjeniti i dalje napredovati.

Rob nije želio postati Rob. On je to postao jer nije htio izgubiti život da bi postao Gospodar. On ne želi  biti Rob, ali ne želi ni potpuno postati Gospodar zbog žrtve koje bi eventualno morao podnijeti.

Zbog toga je Rob za promjene,  ROB je u stvari, sama promjena po sebi.

S obzirom da Gospodar Roba sili na rad, a rad je, u ovom slučaju, promjena prirode, odnosno, obrada prirodom stvorenih tvari, Rob, radeći, postaje Gospodar prirode. Ali on biva zaštićen time što svoje gospodarenje vrši za višeg gospodara, tako da se uvijek može ograditi time što je primao naredbe od svoga gospodara.

On je postao Rob samo zato što je bio Rob prirode, podređujući se njenim zakonima. Postajući radom Gospodar prirode, Rob se oslobodio svoje vlastite prirode. Rob je, dakle, pokleknuvši pred smrću postao Rob prirode, a kontrolirajući tu prirodu postao njen Gospodar. Oslobađajući roba od prirode, rad ga oslobađa i od njegove ropske priorde, oslobađa ga od gospodara.

U prirodnom Svijetu je, naime, Rob Rob gospodara, dok u tehničkom, koji sam Rob svojim radom stvara, Robu predodređeno da postane apsolutni Gospodar. Dakle, budućnost nije podređena Gospodaru ratničke prirode, već Robu koji radi. Ali da bi Rob došao do te apsolutne moći potrebno je da postigne savršenstvo.

Savršenstvo može biti postignuto samo u radu i radom. Tek pošto je Rob radio za gospodara, on razumije nužnost borbe između gospodara i roba, kao i vrijednost rizika i tjeskobe koju ona uključuje. Rad preobražava Roba i obrazuje Čovjeka.

Čovjek koji hoće raditi mora potisnuti svoj nagon koji ga tjera na neposredno trošenje sirovog bitka. A Rob može raditi za nekog drugog, za Gospodara, jedino potiskujući vlastite žudnje. On tako odgađa razaranje bitka, pripremajući ga za postojanje. Preobrazbom bitka, on preobražava i Svijest, a zajedno s njom i sebe.

Čovjek se radom objektivno ostvaruje kao čovjek koji postaje nad-prirodno biće. Dakle, rad iz životinje učinio čovjeka. Ali postojanje savršenstva, zadovoljenog čovjeka, zahtjeva postojanje ropstva u povijesti tog idividuuma, odnosno da je on sam bio ili jeste Rob.

S obzirom da nema Roba bez Gospodara, jer bez njega ovaj proces ne bi bio moguć, Gospodar je katalizator povijesnog, antropogenog procesa.

Čovjek koji radi na sebi prepoznaje u Svijesti sopstveno djelo, u njoj prepoznaje samog sebe, u njoj upoznaje objektivnu stvarnost svoje ljudskosti. S obzirom da je rad karakteristika Roba, čovjek postiže sopstvenu samostalnost tek nakon što je prošao kroz ropstvo, nakon što je savladao smrtnu tjeskobu radom izvršenim u službi drugoga.
Iz toga slijedi, da živjeti znači služiti nekoga koga se bojimo, nekoga ko ulijeva tjeskobu, odnosno, služiti Gospodara.

Služiti Gospodara, pak, znači pokoravati se njegovim zakonima. Služeći drugoga, čovjek se oslobađa straha od smrti, ali čovjek ne može sebe preobraziti bez rada. Ako se mijenja, samo on to zna, te je njegova promjena subjektivna. Ova promjena ga dovodi do sukoba sa nepromjenjenim objektivnim svijetom čime on postaje luđak ili zločinac, koji bivaju osuđeni od prirodne, objektivne, društvene stvarnosti. Jedino rad, usklađujući objektivni svijet sa subjektivnom idejom, poništava element ludila i zločina.

U Svijetu postoje nužni Robovi koji nikad nisu osjetili smrtnu tjeskobu, te ostaju saglasni sa Svijetom i ne žele  ga preobrazit. Dok gospodar živi, on sam je potčinjen svijetu čiji je Gospodar bez prestanka, te tako i on postaje nužni Rob. Dok živi, on, dakle, ne dostiže potpunu slobodu i ne uspijeva se uzdignuti iznad Svijeta.

Samo Rob može preobraziti Svijet i stvoriti Svijet u kojem će biti slobodan. A Rob dolazi do toga samo kroz prisilan i tjeskoban rad u službi Gospodara. Rob sam sebe preobražava i stvara nove objektivne uslove koji će mu dozvoliti da započne Borbu za priznanje.

Sav rad Roba ne ostvaruje volju Gospodara, već onu prvobitnu volju Roba, iako nesvjesno. Tako Rob uspijeva tamo gdje je Gospodar nužno osuđen na propast.

Dakle, prvobitna zavisna, služeća i ropska Svijest je ono što ostvaruje i objavljuje ideal samostalne Samosvijesti. Ropsak svijest je na taj način istina SAMOSVIJESTI.

IZVOR:

Hegelova knjiga "Fenomenologija duha" i

http://www.znanje.org/i/i26/06iv01/06iv0114/odnos.htm