Može li London 2012. nadići spektakularno i fenomenalno otvaranje Olimpijskih igara 2008. u Pekingu? Ne može; jer se britanski ceremonijalni perfekcionizam, koliko god bio razrađen i utkan u biće nekadašnje imperije, ipak ne može mjeriti s kineskim, ni po starosti ni po brojnosti nacije koja ga je minuciozno uvježbavala i izvela.

Što međutim može učiniti London 2012? Može organizirati i prezentirati redukcionističke Igre i pokušati im vratiti duh antičke Grčke odakle su i potekle. Iako je država Atena bila kolijevka Igara, nazovimo one sljedeće u Londonu, imenom suparničke Sparte i proglasimo ih spartanskima. A pridjev spartanski označava redukciju do kosti, strogost, disciplinu i ratničko stoičku predanost cilju.

Kakva bi to Olimpijada tada, jednom riječju, mogla biti? Gola, of course. Jer antički su se sportaši natjecali goli, ili uglavnom gotovo goli, samo premazani mirisnim uljima. Zamislite kakav bi to spektakl mogao biti! Svi sportaši goli, demonstrirajući tako ljepotu ljudskog tijela u svim mogućim izdanjima i tipovima!

I sam ceremonijal otvaranja Igara mora biti sveden na esencijalno: zakletva, himna i olimpijski plamen. Umjesto medalja, lovorovi vijenci na glavama pobjednika…Fanfare i talambasi, gledaoci u bijeloj lanenoj odjeći, odsustvo boja…

To je vizija koju sam primala već tijekom gledanja današnjeg TV prijenosa iz Pekinga. Bijelo je znak žalosti u mnogim tradicijama…Ni bijelo ni crno ne spadaju u boje. Bit će to konceptualističke i redukcionističke Igre… Do 2012. zbit će se toliko katastrofa da će cijelo čovječanstvo osjećati potrebu da nosi samo bijelo i crno. Mogle bi to biti crno-bijele Igre u crno-bijelom svijetu sutrašnjice…Ogoljene do kosti.

U duhu civilizacije koja srlja svome kraju, obavještavam sve koji bi unovčili moju viziju i ideju, da sam već pokrenula postupak ishođenja patenta. I da imam vrsnog advokata koji će učiniti sve da zaradimo što više, usprkos tomu što najvjerojatnije do 2012. novac više neće postojati. I što se zlato ne može jesti. Ugledajući se u vođe ove civilizacije, ni ja nikad ne odustajem. Zdravo, Cezare, umirući te pozdravljaju!