Globalizacija

Pojam globalizacije danas se ne može izbjeći, bez obzira o kojem se aspektu našeg života radilo.

Kako je naš život na različite načine izložen globalnim utjecajima, osobito putem medija i gospodarstva, ne čudi da o ovoj temi mnogi iznose svoja mišljenja – jedni je bezrezervno brane kao neminovan proces, dok je drugi nemilosrdno napadaju.

I jedni i drugi smatraju da imaju neosporne argumente za svoj stav.

Da bi se globalizacijske procese moglo bolje razumjeti, potrebno ih je razmotriti ne samo u njihovom ekonomskom, nego i u povijesnom i filozofskom kontekstu.

 Tada će se moći shvatiti ne samo uzroci ovih procesa, nego i njihov utjecaj na budućnost.

Od mnogih definicija globalizacije odabrat ćemo onu koju daje (globalna) internetska enciklopedija – Wikipedija:

Globalizacija je proces uklanjanja prepreka prometu roba, kapitala, ljudi i ideja u današnjem svijetu, te ideologija koja taj proces prati.

Globalizacija je prvenstveno ekonomski i ekonomijom potaknut proces.

Zasniva se na doktrini slobodnog tržišta kao jedinom mehanizmu koji upravlja gospodarstvom, ali i ljudskim društvom u cjelini.

Svi socijalni odnosi svedeni su na proizvodnju, razmjenu, trgovinu i potrošnju dobara.

Nametanje te doktrine cijelom svijetu, kako bi se on pretvorio u jedno otvoreno tržište, bez ograničenja, bit je procesa globalizacije kakvu danas poznajemo.

Protivnici globalizacije zamjeraju joj da sveukupni društveni život svodi na gole tržišne odnose, te govore o mentalitetu homo oeconomicusa kojemu je materijalna dobit osnovna motivacija, a potrošnja jedini životni cilj.

Ova materijalistička ideologija potrošačku potrebu uzdiže na mjesto glavnog pokretača razvoja.

Na nivou kulture zamjeraju joj banalnost umjesto da u središte pozornosti stavlja velika umjetnička i znanstvena dostignuća, masovni mediji preplavljeni su “vijestima” iz života raznih “zvijezda” i “zvjezdica”.

Pobornici globalizacije ističu prednosti globalne komunikacije poput mogućnosti upoznavanja i zbližavanja pripadnika različitih naroda koji su prostorno i kulturno udaljeni jedni od drugih, što bi moglo činiti temelj miroljubivom suživotu kroz razvijanje svijesti o različitosti.

Ona također omogućuje da se najveći umovi širom svijeta ujedine u naporima za dobrobit ljudskog roda.

Kritičari globalizacije uzvraćaju da su pozitivne strane samo usputna posljedica ovih procesa, a nikako njihova namjera.

POVIJEST GLOBALIZACIJE

Iako pojam globalizacije doživljavamo vrlo modernim, počeci globalizacije sežu u XIX. stoljeće, a sama ideologija na kojoj počiva potječe iz XVIII. stoljeća. Ekonomska i sociološka teorija ovog procesa pojavila se u Velikoj Britaniji.

Zbog svog položaja kolonijalnog gospodara, Velika Britanija je među prvima počela koristiti prednosti masovnog trgovanja preko svojih granica i dostupnosti jeftinih resursa1 iz svojih kolonija. Bila je vodeća i u nametanju teorijske osnove ovog sustava, tzv. doktrine “nevidljive ruke” tržišta2, kao savršenog regulatornog mehanizma između ponude i potražnje, ako ga se ne ometa državnim intervencijama. Prema toj teoriji, koja je postala prava dogma njenih zagovornika, ponuda i potražnja su dugoročno gledano uvijek u ravnoteži. Ponekad se ova doktrina naziva i laissez faire, odnosno pustiti tržištu da čini svoje, bez uplitanja države.

Iako zagovornici tržišne liberalizacije danas inzistiraju na deregulaciji3 kako bi tržište slobodno funkcioniralo, povijest nam govori da je uspostava slobodnog tržišta u Engleskoj bila planski i reguliran proces, te je omogućena isključivo donošenjem brojnih zakona i pod čvrstim pokroviteljstvom države. Uspostava slobodnog tržišta bila je projekt, a ne prirodan proces razvoja gospodarstva.

Štoviše, za uspon i prihvaćanje ekonomskog liberalizma u globalnim razmjerima nisu bile dovoljne samo ove teorijske osnove, već i filozofsko-ideološki okvir i tehnološka osnova. Najzaslužniji za uspostavu filozofskog okvira liberalizmu francuski je filozof prosvjetiteljstva René Descartes – idejni pokretač “doba vladavine razuma”. Sve što nije bilo u dosegu racionalnog uma on proglašava irelevantnim, a sliku svijeta svodi na mehanicističke zakone, lišenu bilo kakvog “nadracionalnog” smisla.

Tehnološku osnovu predstavljala je industrijska revolucija koja je započela upotrebom parnog stroja.

XIX. STOLJEĆE

Adam Smith je smatrao kako će razvoj tržišta nužno dovesti do “prelijevanja prema dolje”, odnosno da će porast bogatstva u višim slojevima postupno dovesti i do povećanja standarda onih koji za njih rade. Ipak, stvarnost prvog stoljeća tržišnog gospodarstva nije mu dala za pravo. U tadašnjoj Engleskoj posljedice su nastupile vrlo brzo. Idealno slobodno tržište funkcioniralo je od 1870. pa sve do Velike krize 1929. godine. Kupovina i prodaja rada kao robe izazvala je migracije seljaka u gradove, a bez ikakve zaštite od strane države većina gradskog stanovništva svedena je na izgladnjelu gomilu stisnutu u tijesnim sobičcima bez elementarnih higijenskih uvjeta. Podaci pokazuju da se tijekom druge polovice XIX. stoljeća, zbog loših uvjeta života, skratio životni vijek stanovnika Velike Britanije.

Tek su David Ricardo, još jedan od klasičnih ekonomista i zagovornika slobodnog tržišta, i Thomas Malthus pokazali da proizvodnja može nadmašiti potrošnju, jer zbog niskih primanja većina stanovništva ne može pratiti sve veću proizvodnju.

S druge strane, prednosti svoje rane industrijalizacije i razvoja tržišta Velika Britanija je iskoristila kako bi tijekom XIX. stoljeća postala vodeća svjetska gospodarska sila. Svoju je trgovinu proširila na sve kontinente te je polovica svjetske trgovine bila u njenim rukama. Tako je globalizacija na svom početku prvenstveno bila trgovinska, dok je proizvodnja ostala na Otoku.

Iako su i druge europske države razvijale tržišno gospodarstvo, napuštajući starije doktrine, nigdje se osim u Velikoj Britaniji, a kasnije i u SAD-u, nije pojavilo tržište prepušteno samo sebi, odnosno deregulirano ili slobodno tržište. Naime, druge su države zadržale u svojim rukama mehanizme odlučivanja o međunarodnoj trgovini i tokovima kapitala. Tako su jedino Velika Britanija i SAD postale tržišna društva, dok su ostale države razvijaletržišno gospodarstvo. Iako time njihov ekonomski razvoj nije bio toliko dinamičan kao engleski ili američki, nije bio niti toliko poguban po socijalnu sigurnost stanovništva.

XX. STOLJEĆE

Globalizacijski su procesi tijekom prvih godina XX. stoljeća toliko uznapredovali da su konačno izazvali protureakciju – jedna za drugom države su počele uvoditi visoke zaštitne carine i ograničavati ulazak stranog kapitala, te su tako ušle u svojevrstan trgovinski rat. Političke su napetosti narasle do te mjere da su 1914. godine kulminirale Prvim svjetskim ratom, kada je sva međunarodna trgovina zamrla.

U međuratnom razdoblju globalna trgovina nije dosegla prijašnji obujam, već je gospodarstvo većine zemalja, iscrpljeno ratom i nestabilnošću svjetskog tržišta, ušlo u Veliku ekonomsku krizu. Počele su se razvijati izolacionističke i totalitarne ideologije (fašizam, nacizam). Već 1939. godine svijet je ušao u novi rat.

RAZDOBLJE DRŽAVE BLAGOSTANJA

Završetkom Drugog svjetskog rata 1945. godine, zapadne su države prihvatile novu i humaniju koncepciju kapitalizma, zasnovanu na teoriji J.M. Keynesa i Beveridgea, koja je dovela do neviđenog prosperiteta kroz ideju socijalne države (“države blagostanja”). Jedan od najvažnijih sastanaka za ustroj svijeta nakon rata, održao se 1944. godine u Breton Woodsu u SAD-u. Na tom su sastanku saveznički predsjednici i ministri financija odredili nov sustav pravila i institucija kojim bi se spriječilo trgovinsko ratovanje, te su slijedom toga tada osnovani Međunarodni monetarni fond (MMF) i Međunarodna banka za obnovu i razvoj (danas dio Svjetske banke).

Socijalna država 50-tih, 60-tih i 70-tih godina nametnula je nužna ograničenja tržištu u vidu bolje raspodjele prihoda, koji su usmjeravani u razne fondove javne potrošnje kao što su školstvo, zdravstvo, mirovinsko osiguranje, potpora za nezaposlene i sl. Ona je donijela stvarno blagostanje građanima zapadnog svijeta, ali su socijalna davanja i porezna opterećenja premašila stvarne mogućnosti države. Osim toga kod jednog dijela građana pojavio se klijentelizam, pasivnost, jer se moglo pristojno živjeti i bez rada, od socijalne pomoći,. Takva situacija tražila je određene reforme, no rješenje koje su 80-tih ponudili neoliberalni ekonomisti bilo je najgore i najokrutnije.

NOVI UZLET LIBERALNOG TRŽIŠTA

Sredinom 80-tih godina u Velikoj Britaniji i SAD-u na scenu stupaju konzervativne snage na čelu s Margaret Thatcher i Ronaldom Reaganom. Njihovo je polazište bila ona stara i kroz tragediju svjetskih ratova nadiđena ideologija, ideologija potpuno slobodnog, dereguliranog tržišta. Najznačajniji zastupnik ovog novog liberalizma bio je vrlo utjecajni ekonomist Milton Friedman sa Sveučilišta u Chicagu. Opet je zaživjela ideologija viktorijanske Engleske – da je pojedinac isključivo odgovoran za svoje blagostanje te da mu zajednica ništa ne duguje, kao ni on njoj.

POSLJEDNJA FAZA

Tijekom 90-tih, nakon pada Berlinskog zida, raspada SSSR-a i propasti socijalističkog sustava, kapitalizam postaje općeprihvaćena norma, a moderna globalizacija dobiva svoj novi zamah. Sve do danas ovaj proces napreduje s novim vrstama liberalizacije, od kojih je posljednja, i po stručnjacima najopasnija, liberalizacija tržišta kapitala koju su omogućile nove informacijske i komunikacijske tehnologije.

Istinska opasnost globalizacije slobodnog tržišta nalazi se u njegovoj nestabilnosti i pokretljivosti.

Nove tehnologije omogućuju brzo ulaganje kapitala u neku državu, ali i njegovo povlačenje istom brzinom, kako bi se plasirao na neko unosnije tržište na nekom drugom kraju svijeta – ostavljajući pritom poduzeća i cijele države pred slomom zbog naglog gubitka kapitala.

 ANTIGLOBALISTI

Posljednje desetljeće prošlog i početak novog tisućljeća donijeli su i prvu značajniju reakciju na tržišnu globalizaciju u vidu još uvijek nemoćnih, ali sve brojnijih antiglobalističkih pokreta.

Upravo zahvaljujući njima, svijet je saznao za ropski dječji rad u zemljama Azije, Afrike i Južne Amerike i za užasne radne uvjete u proizvodnim pogonima “Trećeg svijeta”, a sve zato da bi proizvođači poznatih svjetskih marki mogli ostvarivati svoje enormne profite.

Postaje sve jasnije da je slobodno tržište samo jedna teorija koja se ne može primijeniti na cijeli svijet.

Tzv. slobodno tržište u osnovi funkcionira samo u razvijenim anglosaksonskim zemljama, dok ostatak svijeta posustaje u jednoj vrsti novog kolonijalizma sa sve manjim izgledima da stekne slobodu od ove nove forme ropstva.

Razvijene gospodarske sile putem MMF-a i Svjetske banke postižu ukidanje prepreka svom poslovanju u nerazvijenim državama, ali zadržavaju mjere zaštite svojih gospodarstava (carine, poticaje i sl.), koje onemogućavaju siromašnima izvoz njihovih dobara.

Proizvodi siromašnih nisu konkurentni jer nemaju jednake uvjete proizvodnje, niti razvijene institucije koje bi im za to bile potrebne.

Uz to, globalne korporacije su u posljednjih nekoliko godina višestruko srušile cijene osnovnih izvoznih proizvoda nerazvijenih, kao što su kava, banane ili šećer, što otežava čak i osnovnu prehranu stanovništva, a da o školstvu i zdravstvu i ne govorimo.

Nerazvijene države su izuzetno zadužene, a od međunarodnih kredita korist najčešće imaju samo njihove korumpirane oligarhije.

Moć je samo na jednoj strani, i u sadašnjim uvjetima globalizacija bogate čini još bogatijima, a siromašne još siromašnijima.

Ironija je da unatoč međunarodnoj pomoći broj gladnih i onih koji umiru od gladi sve više raste.

Negativnih posljedica globalizacije nisu pošteđeni ni građani razvijenih zemalja – raste socijalno raslojavanje, razlike u prihodima veće su nego ikad, nezaposlenost, neobrazovanost i loša zdravstvena zaštita prijete sve većem dijelu stanovništva SAD-a, Velike Britanije, a i drugih zemalja Europske unije. Radnicima prijete masovni otkazi jer u globalnoj ekonomiji velike korporacije svoju proizvodnju sele u nerazvijenije zemlje koje im mogu ponuditi puno povoljnije uvjete poslovanja i mnogo jeftiniju radnu snagu.

Zemlje u tranziciji, koje prelaze s planskog na tržišno gospodarstvo, u posebno su teškom položaju, jer moraju slušati diktate međunarodnih institucija koji su nerijetko na štetu njihovih građana.

PERSPEKTIVE GLOBALIZACIJE

Globalizacija je, zbog postignutog stupnja u razvoju komunikacijske tehnologije i transporta, neizbježna.

Danas se nitko ne bi rado odrekao interneta ili mogućnosti putovanja s jednog kraja svijeta na drugi u svega nekoliko sati leta zrakoplovom.

No, s globalizacijom kao multidimenzionalnim procesom koji obuhvaća gospodarstvo, politiku i kulturu, čovječanstvo se upustilo u jedan od najambicioznijih eksperimenata u povijesti.

Postaje sve jasnije da je cijeli proces zasnovan na pogrešnim temeljima, odnosno prepušten u ruke velikim multinacionalnim korporacijama i političarima kojima je na umu jedino vlastiti interes kojeg nipošto ne žele ugroziti.

Ekonomisti, filozofi, znanstvenici i aktivisti širom svijeta danas pokušavaju osmisliti kako smanjiti negativne učinke ekonomske globalizacije.

Međutim, velikoj većini još uvijek izmiče da proces globalizacije može doista napredovati jedino kroz razvoj humanih odnosa i suživota u svijetu.

Tek će na takvim temeljima svi ostali aspekti globalizacije pronaći svoju pravu ravnotežu i potvrdu.

 http://nova-akropola.hr