|
"Istrgnuti korijeni što ponovno rastu, to su drevne stvari koje se opet pojavljuju, Giordano Bruno (1548-1600) je rođen u Noli pokraj Napulja. Kao mladić postaje član Dominikanskog reda. Educiran je u duhu Arestotelovske i Tomine tradicije, no uskoro počinje proučavati mistični Neoplatonizam zajedno s idejama apokrifnih radova Hermesa Trismegistusa. Njegova heterodoksna vjerovanja su uskoro privukla pogled crkvene inkvizicije u Napulju i Rimu. Kako bi izbjegao proganjanje odrekao se Dominikanskog zavjeta te je pobjegao iz Italije 1576. Dugi niz godina putuje Evropom. Uči hermetičke, gnostičke i pitagorejske tradicije te uskoro počinje podučavati pod sponzorstvom raznih patrona. 1591 pozvan je u Veneciju, gdje i odlazi. Tu ga privodi inkvizicija. Giordano Bruno je podvrgnut konstantnim suđenjima i ispitivanjima. Zatvoren je u zloglasnu inkvizitorsku tamnicu Piombi. Boravio je 7 godina u ledenoj ćeliji s neljudskim uvjetima za život.
8. veljače 1600. priopćeno mu je da će biti spaljen na lomači; dobio je 8 dana za razmišljanje i odluku o pokajanju – nije se pokajao. "Vrline su oblici koje stvara prosvijetljeni um: Brunovo naučavanje je imalo vrlo širok spektar segmenata. Tako Giordano vidi u svojoj koncepciji beskonačni svemir u kojem se gibaju i doslovce "žive" bezbrojni svjetovi. Time se položaj čovjeka iz korijena mijena. Pojedinačnu egzistenciju shvaćao je kao dio vječne mijene trajno postojeće, žive i oduhovljene materije.
Kasnija znanstvena otkrića potvrdila su njegove postavke. Bruno kaže da u onome što je beskonačno i prirodno ne mogu postojati istaknute točke. Tako je svaka točka svijeta ujedno i središnja točka. Samim tim, beskonačno nema središta, dijelova niti istaknutih smjerova. U ovom beskonačnom univerzumu očito je moguće postojanje beskonačno mnogo svjetova, a svaki je od njih jedna manifestacija bezbroj različitih mogućnosti. U beskonačnom mnoštvu zvjezdanih sustava kruži bezbroj planeta i na svakom od njih moguć je život, a svaka pojedina forma života samo je jedno od ostvarenja božanskog, iz kojeg izviru beskonačne mogućnosti pojavljivanja. Ovo samo po sebi, ne znači da na svakom planetu postoji život već samo da tijekom životnog puta planeta postoji velika vjerojatnost za to. Bruno od početka razlikuje planete od zvijezda, i to ih ne razlikuje samo, poput Ptolomeja, na zvijezde stajačice i zvijezde "lutalice" (planeti), nego među njima vidi kvalitativnu razliku. Planeti su u osnovi "vlažne", drugačije prirode od vatrenih zvijezda i građeni su od druge materije. Zvijezde zrače vlastitu svjetlost, dok planeti samo odražavaju svjetlost zvijezda i zato, gledano s neke udaljenosti, pokazuju mijene. Prema Brunu i planeti imaju vatrenu jezgru, ali ona leži nevidljiva, duboko ispod njihove površine. Nadalje tvrdi kako je u svemiru sve u stalnom pokretu, dok se sama beskonačnost ne može kretati. Iz ovoga slijedi stalna transformacija i nema ničega što bi bilo iz toga izuzeto. Bruno govori i o različitim vrstama gibanja planeta: o rotaciji oko vlastite osi, gibanju oko središnje zvijezde i precesiji. Ako primijetimo da je u Brunovo vrijeme još uvijek bilo uvriježeno mišljenje kako je Zemlja ravna ploča, a Crkva je tvrdila da je zemlja središte svemira, te da su zvijezde i Mjesec svjetla koje je Bog postavio kako bi im osvjetljavao noć, moramo priznati kako su Giordanove tvrdnje potpuno zapanjujuće. Ponovno veliko proučavanje Brunovih radova u 19. st. izazvalo je divljenje prema njegovim gledištima, a on sam proglašen je glasnikom moderne znanosti. Giordano Bruno tokom godina polako je postao danas u svijetu sinonim i simbol slobode ljudskog razmišljanja, slobode govorenja i iznošenja vlastitih ideja, slobode znanstvenog i duhovnog zanosa te iznad svega istine. Upravo je glupost njegovih krvnika učinila Bruna vječnim, a njegovo djelo te simbol onoga što predstavlja će nadživjeti crkvu. Sudbina svijeta pokazuje da glupost nikada ne može pobijediti razum, represija žeđ za istinom, a ropstvo slobodu. Giordanov govor učenicima u tamnici "Piombi" Pablo Simon, primivši Majstora za ruke, reče mu da će mu vrlo brzo Braća iz Venecije vratiti slobodu, razumom ili silom.
Giordano, kojeg su podupirali učenici, zatvarao se u sebe poput lotosa u smiraj dana. Pablo Simon i de Venti poveli su mlade venecijance prema izlazu. In Memoriam uvaženom majstoru Zlatnoga Križa koji je nastao iz kocke http://www.hermetizam.com/ |
bglavac
edin.kecanovic
