Ako bi trebalo navesti najvažniji strateški resurs današnjice, odgovor bi nedvojbeno bio nafta. Nafta pokreće svijet, a prema svim procjenama tako će biti i u bližoj budućnosti, gdje će uz naftu presudan utjecaj u razvoju svijeta i dalje imati prirodni plin, ugljen i metali poput željeza, bakra, aluminija, cinka te pitka voda. Znanstvenici procjenjuju kako uz trenutnu razinu potrošnje zalihe nafte ima dovoljno za sljedećih šezdeset godina, a ugljena za čak 250 godina. S druge strane, povećana potražnja za kovinama zadovoljava se povećanom reciklažom i njihovom efikasnijom proizvodnjom zahvaljujući novim tehnologijama. Stoga nije neobično da sve više znanstvenika smatra kako će pitka voda postati najdeficitarniji i najvredniji prirodni resurs, svojevrsno crno zlato 21. stoljeća. Razloga za takve procjene ima nekoliko.

 

Plavi planet

 

Iako Zemlju svi zovemo plavim planetom, realnost je da je čak 97,5 posto svih voda na planetu slano, dakle neuporabljivo za piće bez skupa procesa desalinizacije, dok samo 2,5 posto voda otpada na slatke vode. Od ukupnih količina slatke (pitke) vode, 68,9 posto nalazi se u ledenjacima i stalnom snježnom pokrivaču u polarnim kapama (i stoga ih je nemoguće efikasno (i jeftino) iskoristiti), 29,9 posto otpada na podzemne vode, 0,9 posto otpada na vodu u tlu i močvarama, a 0,3 posto slatke su vode jezera i riječnih akumulacija, dakle one vode koje najviše upotrebljavamo u svakodnevnom životu. Uz činjenicu kako je manje od 3 posto vode na planetu uporabljivo za piće, gorka je istina kako je pitka voda geografski i količinski neravnomjerno raspoređena na planetu. Ako se tomu doda i činjenica kako čovjek bez nafte nekako i može preživjeti (vrlo teško, ali moguće), no bez vode nikako, postaje jasnije kako pitka voda doista ima sve predispozicije da u bliskoj budućnosti postane jednako važan, a u nekim slučajevima i važniji prirodni resurs na međunarodnoj sceni.

O čemu je zapravo riječ, možda najbolje govori procjena Ujedinjenih naroda, koji smatraju kako od šest milijardi ljudi koliko se procjenjuje da ih danas živi na Zemlji, njih čak 1,2 milijarde svakodnevno ne raspolaže s dovoljnim količinama pitke vode.

 

Procjene postaju sve gore kako se krećemo prema sredini 21. stoljeća pa bi prema UN-u 2050. između dvije i sedam milijardi ljudi moglo biti suočeno s nedostatkom pitke vode, što u najgorem slučaju čini čak dvije trećine svih ljudi na Zemlji! Problem postaje još veći ako se zna da će većinu žednih i u budućnosti činiti nerazvijene zemlje Trećeg svijeta, posebno one iz područja suptropske Afrike. Ironično je pritom kako su nedavna istraživanja pokazala kako poznate obnovljive količine pitke vode mogu zadovoljiti potrebe čak devet milijardi stanovnika na Zemlji. Pravi je problem činjenica što potrošnja voda raste dvostruko brže nego broj stanovnika, što znači da će se potrošnja svih dostupnih količina pitke vode dogoditi prije nego na Zemlji bude živjelo deset milijardi ljudi (prema procjenama oko 2050. godine).

 

Uzmu li se u obzir navedene procjene, možemo pretpostaviti kako će ubrzano smanjenje svjetskih zaliha pitke vode postati glavno ekološko, gospodarsko, ali i sigurnosno pitanje 21. stoljeća. Ako pitka voda u 21. stoljeću bude imala ulogu kakvu danas u međunarodnim odnosima ima nafta, koja se tijekom 20. stoljeća više puta dokazala, ne samo kao ključni energent nego i kao alat (oružje) za ostvarivanje političkih ciljeva, onda možemo zaključiti kako će (pitka) voda presudno utjecati i na kreiranje svijeta 21. stoljeća. U kojoj će mjeri ubrzano smanjenje zaliha pitke vode biti sigurnosni izazov za Hrvatsku? Riječ je o pitanju na koje je u ovom trenutku prilično teško dati odgovor, ali ono je sigurno jedan od najvećih izazova koje donosi budućnost.

 

Hrvatska ima dovoljno vode

 

Prema izvješću o vodnim zalihama koje je izradio UNESCO, Republika Hrvatska raspolaže s visokih 32.818 prostornih metara obnovljivih zaliha vode po stanovniku godišnje, što je svrstava među trideset vodom najbogatijih zemalja u svijetu, odnosno iza Islanda i Norveške na visoko treće mjesto u Europi. Kada bi se hrvatsko vodeno bogatstvo računalo zbrojem količine vode koja padne na tlo i količine vode koja dolazi iz drugih zemalja, Hrvatska je u odnosu na svoju površinu prva zemlja u Europi po zalihama vode i treća u svijetu. Ispred je tako samo na prvom mjestu Bangladeš (zbog velikih dotoka iz Indije i s Himalaja) te Libanon (zbog male površine i jakih kiša i bujica tijekom zimskog razdoblja). Ako se uzme u obzir činjenica da Hrvatska ima dovoljne količine pitke vode za budućnost (ukoliko bude dobro gospodarila njome) te procjena kako će se daljim porastom broja stanovnika svijeta smanjivati raspoloživa količina pitke vode, pitka voda postaje možda i najvažniji hrvatski resurs 21. stoljeća, onaj koji bi mogao znatno utjecati na sigurnosni i geopolitički položaj zemlje, ali i na razvoj njezina gospodarstva i društva.

 

No ako pitka voda u 21. stoljeću bude imala ulogu kakvu danas u međunarodnim odnosima ima nafta, onda će pitku vodu slijediti i sigurnosni izazovi koji danas prate naftu (ratovi, gospodarsko-politički pritisci, terorizam), ali bi se mogli pojaviti i neki novi, jednako opasni izazovi, poput migracija iz područja s nedostatkom vode prema područjima gdje je ima dovoljno, pojačani pritisak na granice zemalja s dovoljnom količinom vode i sve veći broj (legalnih i ilegalnih) emigranata koji se želi naseliti u te zemlje. Hrvatska doista pripada skupini zemalja svijeta koje imaju iznadprosječne zalihe pitke vode, no Hrvatska je istovremeno geografski relativno blizu već danas djelomično žednim zemljama južnog Mediterana te žednim i politički nestabilnim zemljama Bliskog istoka. Hoće li i do Hrvatske stizati izbjeglice iz zemalja s nedostatkom vode ili će zavjetrina članstva u Europskoj Uniji i NATO-u ublažiti negativne posljedice mogućega svjetskog nedostatka pitke vode, ostaje vidjeti. Ono što je sigurno jest da će se Hrvatska u bliskoj budućnosti suočiti s potpuno novim izazovima za svoju suverenost, nacionalnu sigurnost i gospodarstvo.

 

Primjer Turske

 

Kako bi pitka voda mogla utjecati na razvoj hrvatskoga gospodarstva, političkih odnosa i društva u bliskoj budućnosti možda najbolje govori primjer Turske, koja Izraelu u zamjenu za visoku tehnologiju izvozi vodu i time mijenja geostrateške i gospodarske odnose u regiji. Hoće li Hrvatska i njezine vlade iskoristiti povijesnu šansu, iskoristiti svoj najbogatiji prirodni resurs i s pomoću njega cijelu državu pretvoriti u strateški važnu zemlju, ali i društvo blagostanja, vidjet ćemo. Činjenica je da Hrvati sjede na kovčegu punu blaga čije prave vrijednosti oni možda u ovom trenutku nisu ni svjesni i koje se zbog toga može tragično potrošiti ili zagubiti. Što napraviti kako bi se pitka voda, jedan od posljednjih, ali nedvojbeno prirodan (gospodarski) resurs u hrvatskim rukama pravilno iskoristio na opću dobrobit svih stanovnika Hrvatske?

 

Voda pripada budućim naraštajima

 

Primjer Bolivije, gdje je prodaja vodnih resursa multinacionalnoj korporaciji početkom novoga milenija dovela do povećanja cijena pitke vode i u konačnici do sveopće pobune stanovništva i uličnih nemira, nakon kojih je cijeli dogovor poništen, pokazuje put kojim ne treba krenuti. Nije čudno kako su bogati državni fondovi (naftom) bogatih zemalja poput Norveške ili multinacionalne korporacije, koje nisu nužno iz sfere proizvodnje hrane i pića, već dulji niz godina sustavno usmjereni na kupnju izvora pitke vode diljem svijeta (uglavnom u zemljama u razvoju), pravilno procjenjujući kako nakon ere nafte dolazi era vode.

Bogate zalihe pitke vode kojima raspolažu sadašnji stanovnici Hrvatske nije samo njihovo vlasništvo, nego voda pripada i budućim naraštajima. Zbog toga bi se svaka rasprava o uporabi hrvatskih zaliha pitke vode trebala donositi isključivo nakon široke javne rasprave u kojoj bi sudjelovali i stručnjaci i obični građani, u koju bi se uklopio i jasni sporazum svih političkih stranaka u Hrvatskoj. U protivnom može se dogoditi da zbog kratkoročna dobitka i dodvoravanja međunarodnoj zajednici Hrvatska izgubi svoje najveće blago.

 

Anđelko Brezovnjački