Već dugo Hrvatska, BiH, i Srbija su zemlje prijatelji sa Libijom, no međutim prije pola godine smo stali na stranu nepoznatih pobunjenika koji skupa sa NATO-m ruše i ubijaju u Libiji, umjesto da nam ta zemlja bude primjer kako se vodi narod i država, mi smo stali na stranu Imperijalista koji naše narode već stoljećima drže u robstvu, očito nam paše da i dalje budemo poslušni kmetovi.  

Gaddafi je zamislio grandiozni plan koji je trebao u potpunosti rekonstruirati društvo u Libiji. Njegova "zelena revolucija" imala je za cilj eliminirati birokraciju i dati što veću vlast samim građanima.

 

Državni udar bez prolivene krvi i rušenje monarhije

1. rujna 1969. skupina od 70 oficira na čelu s Gaddafijem koji je tada imao tek 27 godina ušla je u državne urede u Benghaziju bez ikakvog otpora i doslovno svrgnula monarhiju u jednom potezu. Kompletna vojska stala je odmah iza njih i u roku od samo nekoliko dana svi gradovi u Libiji priznali su novu vlast.
Ovo je jedan od rjetkih državnih udara u povijesti bez ijedne žrtve, ponajviše zahvaljujući populaciji koja je u potpunosti podržala udar. Kralj Idris u vrijeme udara nije bio u zemlji. Prijestolonasljednik princ Hasan as-Senussi javno se odrekao prijestolja.

Kralj Idris nikada se nije vratio u Libiju, umro je u egzilu u Egiptu 1983. (u 94-oj godini života) gdje je živio u sultanovoj palači.

Vlast u Libiji u potpunosti preuzima tzv. "Revolucionarni kabinet" na čelu s Gaddafijem.
Doslovno preko noći uvodi se potpuna pormjena u unutarnju i vanjsku politiku. Osnova vanjske politike je odbacivanje svih vrsta imperijalizma i kolonijalizma, dok na unutrašnjem planu kreću velike ekonomske promjene.
Gaddafi je uveo socijalistički ekonomski model, no nikada ga nije htio zvati komunizmom, ponajviše zbog činjenice da se distancira od ateizma koji je bio glavna karika komunizma 20. stoljeća. Državna religija i dalje je ostala Islam.

Vizionar i revolucionar

Gaddafi je zamislio grandiozni plan koji je trebao u potpunosti rekonstruirati društvo u Libiji. Njegova "zelena revolucija" imala je za cilj eliminirati birokraciju i dati što veću vlast samim građanima. Provedena je velika kampanja u kojoj se sve Libijce poziva da sudjeluju u svakodnevnoj politici i da se grupiraju u "narodne komitete".
Narodni komiteti su organizacije građana u kojima se donose brojne olduke direktno vezane za jedno geografsko područje. Cilj svakog komiteta je uključiti sve stanovnike s jednog područja tako da se za okupljanje komiteta često koriste dvorane, škole i druge veće prostorije.

1975. Gaddafi je izdao tzv. "Zelenu knjigu." u kojoj su bile detaljno opisane smjernice nove revolucije. Knjiga je pisana jednostavnim jezikom kako bi je svi mogli razumjeti. Distribuirana je u velikom broju primjeraka unutar i izvan zemlje.

Zelena knjiga ima 110 stranica , 3 osnovna koncepta su:
1)Rješenje za problem demokracije: direktna vladavina naroda
2)Rješenje za ekonomske probleme: socijalizam
3)Socijalna struktura treće internacionalne teorije

Zelena knjiga odbacuje liberalnu demokraciju i kapitalizam. Tzv. Socijalizam treće internacionalne teorije bio je dobrim djelom preuzet iz jugoslavenskog modela samoupravljanja kojeg su kreirali Tito i Kardelj.

No knjiga za koju Gaddafi drži da je vrhunac njegovog teoretskog promišljanja ide i puno dalje od osnovne politike i ekonomije. U knjizi se Gaddafi osvrće na mnoge ostale elemente svakodnevnog života, tako npr. po pitanju obrazovanja ističe kako je prisila učenja specifičnih nametnutih predmeta diktatorski akt koji lišava ljude njihove slobode promišljanja.

Također opširno piše o jednakosti između muškaraca i žene. Pritom često navodi važnu ulogu žene u obitelji i direktno se obraća muškarcima da budu pažljivi i dobri prema svojim ženama koje imaju veliku i zahtjevnu zadaću majčinstva.
Pri odgoju djece također navodi kako je "tiranski" malo djete ostavljati po vrtićima, jer bi se za njega trebala brinuti majka:
"Odvajanje djece od majki i njihovo stavljanje u razne vrtiće je isto kao i kad kokoši strpaju u peradarnicu. Ništa nemože novom ljudskom biću biti toliko potrebno kao prirodno majčinstvo. Sva djeca bi trebala odrastati u domovima u kojima vladaju pravi principi majčinstva, očinstva i drugarstvo među braćom i sestrama."

"Pa čak i mali pilići koje gore spominjem kao i sve životinjske vrste trebaju majčinsku blizinu. Jer perad koja se uzgaja na industrijskim farmama nije prirodna. Meso tih kokoši potpuno je bezukusno u usporedbi sa pticama koje odrastaju na divljini."

"Što se tiče djece bez roditelja, za njih treba graditi vrtiće i njih treba odgajati kompletno društvo. Jer bolje da ih odgaja društvo nego individualci koji im nisu roditelji."

Ako je žena prisiljena ekonomskom situacijom raditi i odgajati djete u isto vrijeme, za Gaddafija je to eksplotacija i iskorištavanje žena - briga za djete već je težak i zahtjevan posao.

Upravo zato, da bi stvorio idealne životne uvjete u Libiji, uveo je niz socijalnih programa kroz koje je država brinula za svoje stanovnike - od zdravstva, obrazovanja, stambenog pitanja do penzije.

1977. Gaddafi mjenja ime države u "Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija". Džamahirija na arapskom doslovno znači "država kojom upravljaju mase".
Službeno stajalište je bilo da je Libija sada postala država s direktnom demokracijom.
Gaddafi je službeno odstupio sa svih prijašnjih dužnosti i sebe proglasio "vođom" revolucije. Novi premijer je postao Abdallah Ubaydi.

Transformacija Libije

Političke stranke su već bile zabranjene u doba kraljevine, Gaddafi je nastavio s istom praksom.
220 ljudi iz bivšeg režima je optuženo na sudu zbog korupcije i ostalih djela. Do kraja 1970. iz Libije su prtotjerani svi Talijani i Židovi, a njihova imovina zapljenjena.
Američka zračna i vojna baza "Wheelus " 1970. evakuirana je iz sjeverozapadne Libije. Odnosi sa SAD-om naglo su se pogoršali, a Gaddafi je pronašao nove saveznike u Jugoslaviji i SSSR-u.
Sovjeti su se aktivno založili i modernizirali libijsku vojsku.

Od početka ekonomija se bazirala na izvozu nafte. Gaddafi je igrao oštro sa stranim kompanijama koje su imale svoja postrojenja u zemlji – 1971. zahtjevao je da moraju Libiji plačati 4 puta veću cijenu nafte po barelu (sa $0.90 na $3.45 ), na što su svi nevoljko redom pristali.
Unatoč tome Gaddafi se već u prosincu iste godine odlučuje na još radikalniji potez – nacionaliziranje svih British Petroleum postrojenja u zemlji.
Britanska vlada žestoko je reagirala i odbila sve ponude za novčanu kompenzaciju.
Unatoč velikom diplomatskom pritisku sa zapada Gaddafi je nastavio svoj plan i do 1974. Libija je nacionalizirala oko 70% svih naftnih postrojenja.
Gaddafi se taktički nije odlučio za potpunu nacionalizaciju jer su mu bili potrebni strani stručnjaci i kompanije koje su izvodile operacije traženja nafte.

Tim je izveo svojevrsni presedan u klasičnom ekonomskom djelovanju međunarodnih kompanija – umjesto da kompanije iskorištavaju drugu državu, ta država sada doslovno iskorištava njih.
Gaddafi se uzdao u pretpostavku da je libijska nafta od prevelike važnosti za europsko tržište i da će velike sile prihvatiti njegov ultimatum.
Možemo sasvim precizno konstatirati kako je upravo u ovo vrijeme stvoren plan da se Gaddafija pod svaku cijenu svrgne s vlasti.
No dok je Sovjetski Savez najveća vojna sila svijeta, Gaddafi zna da može biti relativno siguran bar po pitanju direktne vojne invazije.

Gaddafi je znao da Libija nemože zauvijek živjeti na crpljenju nafte jer su zalihe ograničene. U prvom petgodišnjem planu (1976–80) utrošeno je preko 20 miljardi dolara u ekonomske programe koji će Libiji osigurati stabilnost i nakon što nafta presuši. Velik dio novca dat je u poljoprivredu. Gaddafi je želio vidjeti neovisnu Libiju koja će uvijek proizvoditi dovoljno hrane bez da se okreće uvozu. Investicija u poljoprivredu također je garantirala da će mnogi stanovnici ostati živjeti u tradicionalnim ruralnim sredinama i da neće doći do prenapućenosti u gradovima.
U idućim petogodišnjim planovima veće količine novca investirane su i u industriju.

 

Doba Džamahirije

Novo društveno uređenje dovelo je do velikog prosperiteta. Životni vijek porastao je na razinu zapadnog svijeta – prosječni životni vijek u Libiji je 77 godina. Za usporedbu, u susjednoj državi Nigeru prosječni životni vijek je samo 46.9 godina.
Ukinuti su svi privatni dućani i uveden je državni lanac tzv. "narodnih" dućana u kojima je svaki Libijac mogao kupiti sve potrebne stvari po doslovno simboličnim cjenama.

Svi ti potezi kroz godine su stvarali Gaddafiju sve veću opoziciju, ponajviše sastavljenu od trgovaca koji su živjeli bolje prije potpune nacionalizacije.
Ipak režim je bio prečvrst da bi se bilo tko usudio upustiti u direktnu konfrontaciju.
Do 1982. računa se da je iz Libije otišlo u emigraciju 50 do 100 tisuća ljudi, većinom iz bogatijih slojeva društva.

Izgrađeni su veliki akvadukti koji dovode vodu gradovima kao što su Tripoli, Sirte i Benghazi. Akvadukti i podzemne cjevi čine najveću vodovodnu mrežu na svijetu, ukupno 2,820 km.
Sa populacijom od samo 6 milijuna stanovnika i velikim naftnim bogatsvtima Libija je postala najnaprednija država u Africi. Još u 2010. GDP je rastao preko 10% godišnje.

Zalaganje za ujedinjenu Afriku

Gaddafi je od samih početaka bio više sklon afričkom stanovništvu južno od Libije no svojim arapskim susjedima.
Gaddafi je izdvajao velika sredstva za mnoge režime diljem Afrike, ta činjenica učinila ga je iznimno popularnim među stanovnicima crnog kontinenta. Gaddafi je izdašno pomagao brojne vođe kao što su Robert Mugabe, Idi Amin i Nelson Mandela.

Gaddafi se već dugi niz godina zalaže za stvaranje Ujedinjenih afričkih država. 2009. na summitu Afričke unije u Addis Ababi (Etiopija) održao je govor u kojem poziva sve afričke nacije na ujedinjenje.
Rekao je kako samo snažna pan-afrička država može kontinentu i svim ljudima osigurati bogatsvo i prosperitet.
Gaddafi u svojoj zamisli ide još i dalje pa je tako također preložio nacrt prema kojem se ova unija može proširiti i na karibske države kao što su Haiti, Dominikanska Republika, Jamajka i ostale otočne države s afričkom populacijom.

Sa ovom idejom, barem načelno, složili su se brojni afrički državnici. Ovakva unija više nebi bila podložna iskorištavanju i eksplotaciji od strane zapadne neo-kolonizatorskih sila.
Gaddafi je zasigurno jedina ličnost s dovoljno poštovanja i ugleda u Africi kojoj bi ovako nešto zaista moglo i poći za rukom.
Mnogi analitičari se slažu kako je ovo jedan od ključnih razloga zbog kojeg su zapadne sile jedva dočekale priliku da maknu Gaddafija sa vlasti.

Dokaz lojalnosti je i činjenica da mnoge centralne i južne afričke države nisu priznale pobunjenički NTC unatoč velikim diplomatskim pritiscima.

 

Kako će povijest zapamtiti pukovnika

Bez obzira kako završio rat u Libiji, pukovnik Muammar Gaddafi već do sada osigurao si je status povijesne ličnosti o kojoj će se govoriti još dugo u budućnost.
42 godine njegovog rada pregaziti će propagandni stroj i zasigurno će ga sukladno tome mnogi doživljavati kao čudnog ekscentrika iz pustinje koji je mislio da može ujediniti Afriku. Unatoč tome uvijek će, makar među manjinom, živjeti i jedno drugo sjećanje – sjećanje na jednog od posljednjih revolucionara starog kova koji po zaslugama stoji rame uz rame s vječnim legendama kao što su Che Guevara i Simon Bolivar.

... A možda još nismo ni čuli zadnje od pukovnika?

Ovaj osvrt povodom 42. obljetnice državnog udara pod vodstvom pukovnika Gaddafija završit ćemo citatom iz biografske knjige o Gaddafiju "My Vision" britanskog autora Edmonda Jouve:

"Poznavao sam pukovnika Gaddafija 25 godina. Susreli smo se više od desetak puta. Od prvog dana sam znao da on je, i uvijek će biti, jedno sa Saharom. Tog čovjeka, dijete pustinje i nomada, oblikovala je tropska vrućina, divlji vjetar, vulkansko nebo i pješčane dine koje se beskonačno protežu u daljinu."

 

(Laži o ubojstvu Gadafija; Alžirska agencija Algeria. ISP javlja da je informacija o ubojstvu Muammar Gaddafija - "čista laž od NTC-a i NATO-a."
"Ova laž se proširila se kako bi demoralizirala postrojbe libijskog otpora koje hrabro brane grad Sirte i vode borbe u drugim gradovima, kako bi ih oslobodili iz kandži članova Al Qaide i NATO-a.
Ova laž je posebno najavljena danas,kako bi razbila drugi dan dan ustanka planiran za petak 21. listopada, 2011.", javlja Algeria.ISP
Ista stranica objavila je kako je danas već nekoliko puta "srušena", te korisnike mole za razumijevanje, ukoliko opet ne bude dostupna., prenose razni nezavisni mediji)

 

Izvori: hr.wikipedia.org

www.advance.hr