Filtrirana stvarnost

Anthony de Mello

Želio bih reći još nešto o našem opažanju stvarnosti. Dopustite mi da se poslužim analogijom.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država mora dobiti informacije od građana. Papa u Rimu mora dobiti informacije od cijele Crkve.

Postoje doslovno milijuni informacija koje bi im se mogle dati, ali teško da bi ih mogli sve primiti, a još je manja vjerojatnost da bi ih mogli sve obraditi. I zato imaju ljude kojima su povjerili obradu informacija: pripremu izvadaka i sažetaka, pregled i filtriranje, i na kraju, nešto od toga dođe do njih.

To isto se događa i nama. Iz svake naše pore, svake stanice našeg tijela i od svih naših čula dobivamo informacije iz stvarnosti.

Međutim, mi stvarnost uvijek filtriramo. Koji su to filtri? Naša uvjetovanost? Naša kultura? Naša programiranost? Način na koji smo naučeni gledati na stvari i doživljavati ih? Čak i naš jezik može biti jedan filtar.

Filtriranje je ponekad tako jako da ne vidite stvari koje vas okružuju. Pogledajte samo paranoidnu osobu koja se uvijek osjeća ugroženom od nečega što ne postoji i uvijek interpretira stvarnost u okvirima svoje uvjetovanosti i određenih iskustava iz prošlosti.

Postoji još jedan zloduh koji uzrokuje filtriranje. Zove se navezanost, želja, nastojanje, žudnja. Žudnja je korijen žalosti. Žudnja iskrivljava i uništava opažanje. Strahovi i želje nas progone.

Samuel Jonson je rekao: “Spoznaja da će za tjedan dana visjeti na vješalima čudnovato usredotočuje čovjekov um.” Izbrišete sve ostalo i usredotočite se samo na strah, želju ili žudnju.

Dok smo bili mladi, omamljivani smo na različite načine. Odgajani smo tako da trebamo druge. Zbog čega? Zbog prihvaćanja, odobravanja, pohvala i pljeskanja - zbog onoga što nazivaju uspjehom.

To su riječi koje se ne poklapaju ni sa čim u stvarnosti. To su konvencije, stvari koje su izmišljene, ali ne shvaćamo da se ne poklapaju ni sa čim u stvarnosti.

Što je uspjeh? To je ono za što jedna skupina ljudi odluči da je dobro. Druga skupina odlučit će da je to isto loše. Ono što je dobro u Washingtonu, moglo bi biti smatrano lošim u kartuzijskom samostanu.

Uspjeh u političkim krugovima mogao bi biti smatran neuspjehom u nekim drugim krugovima.

To su konvencije. Ali mi ih smatramo činjenicama, zar ne?

Kada smo bili mladi, bili smo programirani da budemo nesretni. Naučili su nas na to da mislimo da je za sreću potreban novac, uspjeh, lijep(a) ili zgodan(na) životni(a) partner(ica), dobar posao, prijateljstvo, duhovnost, Bog - popis je dug. Rečeno nam je da, ukoliko ne dobijemo te stvari, nećemo biti sretni.

To je ono što ja nazivam navezanošću. Navezanost je uvjerenje da bez neke stvari nećete biti sretni. Kada vas jednom uvjere u to, kada vam to uđe u podsvijest, kada se nakalemi na srž vašeg bića - doći će vam kraj.

Kažete: “Kako mogu biti sretan bez dobrog zdravlja?” Ali slušajte, sreo sam ljude koji su umirali od raka i bili su sretni. Pitate: “Kako su mogli biti sretni znajući da će umrijeti?” Ali bili su.

“Kako mogu biti sretan ako nemam novaca?” Netko ima milijun dolara u banci i osjeća se nesigurnim, a netko drugi nema doslovno ništa, ali čini se da se uopće ne osjeća nesigurnim. Bio je drugačije programiran i to je sve.

Beskorisno je prvome savjetovati što da čini - potrebno mu je razumijevanje. Savjeti nisu od velike koristi.

Trebate shvatiti da ste programirani, da imate kriva uvjerenja. Shvatite da je to krivo, shvatite da je to fantazija.

Što ljudi čine tijekom cijelog svog života? Zaokupljeni su borbom. Borba, borba, borba. Nazivaju to opstankom.

Kada prosječni Amerikanac kaže da se trudi za život, ne radi se o životu. A, ne! Imaju puno više nego što im je potrebno za život. Dođite u moju zemlju i vidjet ćete.

Za život vam nisu potrebni svi ti automobili. Nije vam potreban televizor. Nije vam potrebna šminka. Nije vam potrebna sva ta odjeća da biste mogli živjeti. Ali pokušaj u to uvjeriti prosječnog Amerikanca. Ispran mu je mozak; programiran je. Zato rade i bore se da dobiju taj željeni objekt koji će ih usrećiti.

Slušajte tu patetičnu priču o sebi, o meni, o svima: “Dok ne dobijem tu stvar (novac, prijateljstvo, bilo što), neću biti sretan. Moram se boriti da je dobijem i kada je budem imao, moram se boriti da ju zadržim. Ostvario sam privremeno ushićenje. O, kako sam ushićen. Imam je!”

Međutim, koliko to dugo traje? Nekoliko trenutaka, najviše nekoliko dana. Koliko dugo ste ushićeni kada kupite novi automobil? Sve dok vam neka druga navezanost ne bude ugrožena!

Istina o ushićenju je da nam ga je nakon nekog vremena dosta. Rekli su mi da je molitva bitna, rekli su mi da je Bog bitan, rekli su mi da je prijateljstvo bitna stvar.

I ne znajući što je u biti molitva, i što je u biti Bog, i ne znajući što je u biti prijateljstvo, učinili smo od njih važne stvari.

Ali nakon nekog vremena sve nam to dosadi: dosadi nam i molitva, i Bog, i prijateljstvo. Zar to nije patetično?

I nema izlaza. Iz toga jednostavno nema izlaza. To je jedini uzorak koji nam je dan po kojem bismo mogli biti sretni. Nije nam dan ni jedan drugi uzorak. Ni naša kultura, ni naše društvo, i - žao mi je što to moram reći - ni naša vjera, nisu nam dale niti jedan drugi uzorak.

Imenovali su vas kardinalom. Kako je to velika čast! Čast? Rekli ste: čast? Upotrijebili ste krivu riječ. Sada će i drugi težiti za time. Upali ste u ono što se u Evanđelju naziva “svijetom”, izgubit ćete svoju dušu.

Svijet, moć, prestiž, pobjeđivanje, uspjeh, čast, itd. - to su sve nepostojeće stvari. Dobijete svijet, ali izgubite dušu. Cijeli vaš život bio je prazan i bez duše. Nema u njemu ništa.

Postoji samo jedan izlaz i to je da izbrišete taj program. Kako se to može postići? Morate postati svjesni svoje programiranosti. Ne možete se promijeniti svojim trudom ili voljom, ne možete se promijeniti uz pomoć ideala, ne možete se promijeniti stvaranjem novih navika.

Vaše ponašanje može se promijeniti, ali se nećete promijeniti vi.

Promijenit ćete se samo uz pomoć svjesnosti i razumijevanja. Kada kamen vidite kao kamen, i komadić papira kao komadić papira, kada prestanete misliti da je kamen dragocjeni dijamant, i kada prestanete misliti da je komadić papira ček na milijardu dolara. Kada to vidite, promijenit ćete se.

U vašem nastojanju da se promijenite neće više biti nasilja. Inače je ono što vi nazivate promjenom samo premještanje namještaja. Vaše ponašanje se promijeni, ali ne vi.