Contenplatio, laitnski prevod grčke riječi theoria što znači razmatranje, duboko poniranje mislima u nešto, znanost, nauka.

Kontemplativan znači onaj koji razmišlja, sklon poniranju u srž pitanja, misaon.

Četiri osnovna puta ka svjesnoj spoznaji sebe i svijeta u kojem živimo:

obično razmišljanje,
kontemplacija,
koncentracija i
meditacija.

Aristotel, Platon, Loyola, a poslije njih, u svim epohama, je još bezbroj "majstora opasnog mišljenja" iskusilo "fenomenologiju recepcije", koja je počinjala u trenutku kada je njihovo mišljenje krenulo pravcem privlačenja veće, inicijalno zabrinute, pažnje ka sebi samome. Tako se mišljenje pretvaralo u filozofiju, filozofija u znanost, a znanost je postala osnovna naobrazbe i znanstvenog izučavanja, te tako i čovjekova budućnost.

Stari grčki filozofi su misaonim putem dolazili do rezultata na kojima mi danas nadograđujemo naše znanje. Oni su ponirući u srže problema, vježbama takozvanog opasnog razmišljenja, kontemplacijom ulazili u svoj svijet ideja i mislima dozvoljavali da ih uvode u veliki, daleki svijet univerzuma.
Katoličanstvo je kasnije te vježbe nazvalo duhovnim vježbama. Njima se ulazilo u dimenziju dubokog vjerovanja u postojanje Boga kao stvoritelja neba i zemlje.

A. G. Matoš kaže: »... u Lojolinim "Duhovnim vježbama" nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i najbolju metodu za uzdizanje osobne duševne energije, jer ta duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova...«

Kontemplativno iskustvo danas znači nešto drugo, ono nam više ne nameće odricanje od prolaznih dnevnih zadovoljstava u ime vječnog života, nego nas poziva na sjedinjavanje emocionalnog i misaonog u nama.
U praktičnom životu to znači kombinaciju estetske svjesti i teoretske spoznaje sebe samoga, poniranje u sebe samoga. Sjedinjenjm misli, osjeta i osjećaja mi ulazimo u čudesne dimenzije poliperspetivnoog osobnog postojanja, spoznajemo univerzum umnoga u nama i pobijeđujemo stoljetnu Descartes- ovu zabludu kojom je odvojio dušu i tijelo.

Znanost je izrastala iz kontemplativne misli.

Misao je korijen svake teorije, korijen iz kojeg, kao drvo spoznaje izrasta naše razmišljanje i naše znanje. Razmišljanje bez kontemplativne misli, bez poniranja u srž problema je bezpotrebno raspršavanje misaone energije.

Svaki znanstvenik, pokušavajući riješiti neki problem, ulazi u svijet "opasnog razmišljanja" i univerzum njihova uma se uzdiže u stanje kontemplacije. U tom čudesnom stanju uma se nalazi teoretski fizičar dok traži dokaz nekom još nedokazanom zakonu ili matematičar koji rješava neku još neriješenu zagonetku. Univerzum njihova uma je u kontemplativnom stanju, što znači usmjeren ka jednom cilju i sve ostalo u tom trenutku za njih postaje nevažno.
Pjesnik kontemplira cvijet i tada je cijeli svijet skupljen u taj tren preobražen u pjesnika i taj cvijet. Pjesnik "opasnim razmišljanjem" uistinu postaje cvijetom. Njegov um tada vidi taj cvijet poliperspektivno, a misaona slika postaje stih.

Kontemplacija je logična, misaona i emotivna.

Ono što najviše nedostaje današnjem čovjeku je osjećaj sigurnosti, povjerenje u njegove mogućnosti, a to čovjek može postići, jedino sjedinjenjem misaonog i osjećajnog uma, te životom u skladu sa univerzumom.

Čovjek je jedinstveno i neponovljivo djelo prirode.

Ali mi tu izjavu ne shvaćamo ozbiljno jer još uvijek nismo, svjesno, osnovali zajednicu sa univerzumom, a sama želja za uzdizanjem iznad onoga iz čega smo nastali je nerazumna.
Nerazumna želja, da, ali ona u nama stalno raste i mi zaboravljamo početak, actus purus, primum mobile, "veliki prasak" i ne razmišljamo da je svako začeće isto tako jedan mali "veliki prasak".
Živimo po umjetno stvorenim normama i zakonima socijalne zajednice, što je isto važno, ali pri tome često gubimo odnos prema zakonima iz kojih smo nastali.
Nesigurni u sebe i svoje početke mi nošeni željom da se oslobodimo "običnog razmišljanja" ulazimo u za nas daleki svijet istočnjačke filozofije i umjesto da slijedimo ono kontemplativno u nama mi se prepuštamo meditacijama.

Pored kontemplacije i meditacije postoji i stanje uma u kojem viežbamo koncentraciju. Vježbe Joge počinju koncentracijom na nešto. U tim vjećbama nije dopušteno kretanje misli ni u jednom pravcu. U koncentraciji je dopušteno osjećajno postojanje samo na jednom mjestu. Joginski um razmišlja fokusirano, fiksirano, usmjereno na jednu tačku. Ako to uspijemo, ako uistinu ostvarimo to stanje uma, otvorili smo si vrata i za kontemlativno razmišljanje.
Meditacija je nešto drugo. U meditaciji spoznaja posjedovanja uma, kao takovog, uopće nije dopuštena. Meditacija je stanje "ne-uma", predivno duševno stanje u kojem se ostavruje potpuni mir.

Kritičari meditacije kažu da čovjek pri meditiranju prelazi u pasivno stanje postojanja u tijelu gubeći kontakt sa univerumom misaonog u njemu, što znači čovjek se oslobađa njegovog misaonog dijela, guši misaonu energiju prepuštajući se osjetilno osjećajnoj.

Nikada nisam meditirala i ne poznam to stanje i ne mogu o njemu pisati, ali sam, slijedeći dostignuća u neuroznanosti, naučila da bez misaone energije nema ni osjećajne. Prema tome predpostavljam da se meditiranjem čovjek svodi na stanje čiste osjetilnosti, na stanje spoznaje djelovanja njegovih vanjskih i unutarnjih osjetila.

Moto filozofije kontemplacije je "Misao je srce svake teorije o nekoj teoriji".

Misao održava ili neodržava sebi samom dato obećanje. Snaga misli se krije u sposobnosti plivanja uz rijeku osobnih i tuđih istina. Misao je osnova iz koje izrastaju osjećaji koje pamtimo i pohranjujemo u sjećanje.

Pokušajmo spoznati sebe sama, univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama iz kojeg proizlazi sva naša dinamika, sve naše ljubavi i naša djelovanja i kreativnost.
Vježbama kontemplacije mi možemo ostvariti spoznaju o samom smislu života, težiti ka spoznaji njegovog izvora u nama samima i na koncu shvatiti da život ne izrasta iz svijeta u kojem živimo, da se ne krije u aktivnostima koje moramo obavljati da bi preživjeli, nego da izrasta iz treperenja superstruna u univerzumu umno- tjelesnog u nama.

Prvi grijeh

Naučili smo da je naša pramajka Eva ubrala jabuku sa drva spoznaje i da smo mi zbog tog njenog čina osuđeni na smrtnost.
Što je uistinu bio razlog tog njenog čina?
Razmišljanjem o tom davnom činu možemo pronalaziri različite razloge ali zadržimo se sada na ova dva:

Prvi razlog je možda bila glad, a drugi želja za ostvarenjem svemogućeg znanja, što joj je po priči obećala zmija nagovorivši je da ubere zabranjeno voće.
Promatrajmo misaono pokret Evine ruke pri tom, od boga, zabranjenom činu. On je brz, ciljani pokret, pokret krađe.
No, taj pokret može biti i polagan, pun uživanja i težnje ka konačnom cilju, svemogućim znanjem.
Da bi razlikovali ta dva pokreta, moramo si moći predstaviti i izraz Evinog lica pri krađi jabuke. No mi odgojeni u kršćanstvu to ne činimo jer smo sputani saznanjem o prvom grijehu, istjerivanju iz raja i osudom na smrtnost.
Nas cijeli život i to već tisućljećima progoni saznanje o "prvom grijehu" i zbog toga smo još uvijek u misaono- osjetilno- osjećajnom zaostatku za čovjekom sa istoka koji nije već rođenjem opterećen čovjekovim grijehom i on može slobodno živjeti vjerujući u svoju filozofiju.

Mi nismo uspjeli u ovih naših zadnjih 2000 tisuća godina spojiti u sebi filozofiju i religiju, izdignuti se iznad strahova koje nam je nametnula religija. U diskusijama sa ljudima koji slijede filozofiju istoka i mudrost njenih stvaraoca, uvijek nailazim na otpor i odbijanje ideja izraslih iz naše filozofije.

Filozofska antropologija se pozabavila tim našim problemom i pokušava razjasniti spoznaju o ljudskom tijelu i pokretu, od samih početaka do danas.
Zaljučak izveden iz njihovih istraživanja je da na nebu univerzuma ljudskog uma, još uvijek postoje tamni i neotkriveni sateliti ljudske duše u kojima se krije i ljudska kreativnost.

Razlog tome je u razvoju monoteističkih religija, naročito u jačanju crkvene vlasti. U katoličanstvu smo svi rođeni s prvim grijehom na duši, te odgajani vjerovanjem da će se tek čiste duše vratiti u raj sputavali smo stoljećima u sebi svjesnu spoznaju tijela i tjelesnih ugoda. Mi jednostavno nismo naučili živjeti u tijelu, kao što su to naučili sljedbenici istočnjačkih filozofija i religija.

Istočnjačka filozofija, bazirana na Budizmu, Konfuicjanizmu i Zenu, je životni put, vječni put ka spoznaji i težnji ka sjedinjenju sa uzvišenom svijesti, traženje i oslobađanje energije koja znači vječni život.

Dok su se joga, razni oblici meditacije, Tai chi i slične tehnike širile, metode i vježbe kontemplacije iz naše filozofije i religije su običnom čovjeku bile nedostupne i tako ostale neupotrebljene i krivo tumačene.
Mi se danas ponovo vraćamo spoznaji i svijesti o tijelu i pokretu. Istraživanjem mozga spoznajemo njegove bezgranične mogućnosti pa tako i učenje novoga za nas dobija nove konotacije.

Kontemplacijom, misaonim poniranjem u sebe samoga, unutarnjim dijalogom svatko od nas može doživjeti epifemiju, bogojavljanje u sebi. Kada to uspijemo uspjeli smo i spoznati svoje mogućnosti, svoju snagu i svoju moć da život usmjerimo ka savršenstvu postojanja.

Filozofija, mudrost koja ostaje samo teorija, gubi svoje pravo značenje. Filozofija i njene metode bi morale postati prosvjetiteljske za svakog čovjeka, preći u način života i postati osnova novog, sustavnog načina razmišljanja. Onda bi mi, rođeni na zapadnom dijelu zemaljske kugle, nasljednici Sokrata, Platona i Aristotela, odgojeni po načelima svetog Augustina, Tome Akvinskog, svetog Frane Asiškoga i Lojole, prihvatili i vježbe kontemplacije kao mudrost života, sjedinili religiju i filozofiju u filozofiju života i živeći živjeli i njene metode.
Na početku ovog našeg "danas" stoji internet. Sve je povezano i umreženo, sve nam je postalo pristupačno u svim mogućim misaonim kombinacijama. Svatko, tko želi može se jednim pritiskom na tastaturu računala uključiti u novu stvarnost virtualnog svijeta, može sudjelovati, može samostalno stvarati svoj virtualni prostor, može biti u njemu zahvaljujući svojoj virtualnoj i vizuelnoj inteligenciji.

Digitalno nebo iznad mene i virtualni život u meni bila bi i nova postkantovska definicija današnjice.

Ne spoznavši osobnu stvarnost prostorno- vremenske dimenzije, ne spoznavši svoj unutarnji prostor u svom vremenu, bez pravog sidrišta i odredišta u svakodnevici, mi ulazimo u virtualni svijet iskonstruirane multidimenzionalnosti i tako živimo tuđi život.
Postmoderni habitus ironije, pojam zrastao iz neuravnoteženosti čovjekove iskustvene i informativne spoznaje, danas pretvara ljudsko tijelo u korelat čovjekove svjesne spoznaje. Tijelo ne sudjeluje u životu, ono samo služi. Da bi se oslobodili pripadanja habitualnoj ironiji, moramo imati povjerenja u stvarnost koja nastaje u našim glavama, život koji izrasta iz osobnog iskustva i našom iskustvenom spoznajom.

Društvene igre su pale u zaborav, čovjek u svojoj usamljenosti igra šah i karte sa virtualnim partnerom, pa kadkada i gubi. Pravila igre određuje aparat koji ne pozna spontanost i kreativnost.
Kreativnost je izražena u pronalaženju novih i neobičnih kombinacija, to je sposobnost usmjeravanja energije u nešto do sad nepoznato, snalaženje u izvanrednim situacijama, mišljenje i djelovanje protiv uobičajenih pravila. Energija je u ovom slučaju motivacija, pokretačka snaga, misao na izvoru, kreativna misao svakog pojedinca.

Naš prvi virtualni svijet je svijet ranog djetinjstva, svijet koji je nastajao u našim glavama dok su nam čitali Andersenove bajke, priče iz 1001 noći, Alisu u zemlji čudesa, Maloga princa i Lafontenove basne. Živjeli smo u svijetu priča, voljeli junake, sudjelovali u njihovim srećama i nesrećama i tako se širio naš životni horizont.
Djevojčice su postajale princeze na zrnu graška, djevojčice sa žigicama, lutale zemljom čudesa, a dječaci su bili vitezovi okruglog stola, Winetou, gusari, Gouliver, bili su hrabri i pokretni i maštoviti.
Misaona gimnastika je u tom vremenu gomilala u nama i kreativne potencijale, pa smo spremni krenuli u školu i nastavili s misaonim treniranjem mozga, ali smo s vremenom nažalost napuštali svijet mašte i predavali se samo činjenicama stvarnoga života. Misaoni um je zavladao našim tijelom. No u svakome od nas postoji rudiment djeteta, zatomljen u nesvjesnom pamćenju, pripitomljen društvenim normama koje smo živeći prihvatili.

Ideal filozofije kontemplacije se krije izvan granica naše ekonomske, društvene i političke involviranosti, njega možemo pronaći u sloganu "Nemoguće učiniti mogućim", u utopijama koje prestaju biti utopije, u potencijalima umjetnosti, koji otkrivaju, pronalaze uvijek novo, razvijaju mogućnosti i sposobnosti razmišljanja i djelovanja, ostvaruju do sada neostvareno.
To je umjetnost izvan granica konvencionalne umjetnosti, estetika svakodnevice, kreativnost življenja, sloboda misli, sjedinjenje misaonog i emocionalnog uma u lakoću postojanja.