Evolucija 

Igor lah   

Siječanj 2010

Prije neki dan suočio sam se s potrebom ispunjavanja digitalnih formulara vezano uz zahtjev za financijska sredstva za  doškolovanje iz programa Evropske unije…………

Pisaća mašina. Većina od vas koji čitate ovaj tekst vjerojatno o njoj zna nešto od roditelja, ili ste ih vidjeli na sajmu starina ili povijesnih stranica interneta. Možda čak neka od njih postoji na vašem tavanu ili skuplja prašinu u zabačenom kutku radne sobe.

Vrlo  koristan mehanički uređaj. U osnovi sastoji se od više čeličnih poluga povezanih zglobovima gdje je na jednoj strani tipka oslikana znakom a uglavljena na prostoru kojeg nazivamo tastaturom a s druge strane ispupčeno slovo (zapravo dva, veliko i malo).

Pritiskom na slovo tastature pokreće se čitav mehanički vez da bi na kraju slovo preko masne trake udarilo na papir ostavljajući svoj otisak. Otisak pravilnog oblika, čitljiv svima i manje naporan od pisanja rukom.

Naravno, tu je još i sama konstrukcija koja objedinjava i niz drugih poluga i polugica koje su omogućavale da se pišu velika i mala slova, znakovi, proredi, formati teksta i slično.

Pravi doseg tehnologije svog doba. Ako nije puknula koja poluga vjerojatno da je ona u radnom stanju i danas, jedino trebate pronaći primjerenu obojanu karbon traku (važe i one koje imaju i crvenu i crnu tintu).

Za one starijeg datuma (kao moja prva Remingtonka na slici) trebalo je imati “kovačku” ruku da bi se tipkalo.

Remington (ca20kg)

Kad sam počeo raditi kao student zarađivao sam doslovce “sa svojih deset prstiju” a dobri uredi i vrhunske sekretarice tek su tu i tamo počeli dobivati električne mašine.

Princip je bio isti ali je udarac bio prenošen električnim spojevima, tipkanje je bilo lakše s manjim pritiskom a udarac i otisak slova ravnomjerniji.

Poznate su bile Oympia i Olivetti ali bilo je i drugih kao Brother, Remington, a bilo je i domaćih, kao TRS ili Unis obično po licenci.

Nedostatak kako mehaničkih tako i električnih bio je zamah poluge koji jednostavno nije mogao biti fizički brži pa kad je netko pisao jako brzo ili neravnomjerno došlo je do preklapanja poluga, ponavljanja slova ili zapetljaja poluga (koje su bile obično masne i prljave).

O valjku na gornjem dijelu mašine ovisila je širina papira. U našem uredu, tamo u gornjim prostorijama gdje se radio obračun plaća bila je jedna krasotica s valjkom valjda 120cm dugačkim za velike tabele, i k tome još električna.

Samo posvećeni imali su pravo da je dotaknu, jedna je osoba bila blagoslovljena da je koristi a svako veče pokrivali su je tuhicom (pokrivačem, omotom, zaštitom) kao svetinju da ne nakupi nepotrebnu prašinu.

Tada se pojavila IBM koja je ponudila revolucionarno rješenje pokretne glave koja se micala lijevo desno zamjenjujući pozicije poluga.

Ono što je bila vrlo korisna novina je da su se na tu pokretnu električnomehaničku glavu mogle stavljati izmjenljive kugle na kojima su bila ispupčena raznovrsna slova, tipovi slova, veličine slova, već koliko je tržište tražilo. Pa ste mogli mijenjati tipove slova, pisati i latinicom i ćirilicom ili nekim puno egzotičnijim pismom. Glavno je bilo da se slova  nikad nisu više mogla zapetljati jer nije imala poluge.

Da, kod nje se u nuždi moglo napraviti čak i do 9 čitljivih kopija (list papira, pa kopirni papir, pa list papira i tako koliko su valjak i snaga udarca dozvoljavali). Nju su si mogli priuštiti samo najbogatiji uredi.

Ali, meni se više svidjala moja nova mala Monica, portabl mašina koju sam mogao nositi čak i van kuće ako je to bilo potrebno. To je bila tada mudra investicija. Moć komunikacije, izražavanja i bilježenja.

Olynpia Monica(ca4,5kg)

Ali, sva je  “daljinska” komunikacije bila vezana uz papir, savijanje ispisanog papira, stavljanje u kovertu i slanje poštom na navedenu adresu. Ili, razgovore preko telefona.

Da, ali i tada je već postojalo “fotokopiranje”. Tehnika koju sam ja koristio, za literaturu koju  nisam smio iznijeti iz čitaonice a trajalo bi previše da prepisujem poglavlja, bila je da zamolim za dozvolu da donesem tronožac, fotoaparat, posložim sve to uz prozor te fotografiram stranice a zatim u noćnoj tišini kuhinjsko-kupaonske laboratorije napravim fotografije koje sam onda na miru čitao ili ulagao kao prilog teksta.

Jednoga dana ured se značajno modernizirao, Dobili smo teleprinter. Uređaj je radio na principu sporijeg pisaćeg stroja koji je električnim putem prenosio signale slova preko telefonske mreže. 

Sjeli ste ispred njega, napisali tekst i isti tekst se u nekoliko narednih minuta pojavio isprintan na sličnom stroju vašeg klijenta (ako je linija bila slobodna).

Ako ste imali sreću da je s druge strane “dobar sugovornik” koji dobro barata tipkanjem mogao se čak odvijati neke vrste “razgovor” . Vi nešto napišete, popijete kavu, ovaj vam odgovori, pa vi opet pišete, popijete sok, i tako ste bili u komunikaciji a opet ostajao je dokument dogovora.

U slučajevima kad je tekst bio veliki mogli ste ga prethodno ispisati tako da ga osim na papir ispisujete na rupičastu traku (na koju ste morali jaaaako paziti) čuvati tu rolicu ko oko u glavi i u pravom trenutku kad uspostavite vezu ravnomjerno propustiti kroz stroj da on automatski pošalje poruku u optimalnom vremenu (dok ste pazili na odmotavanje role niste smjeli piti kavu).

To čudo tehnike u to doba stajalo je na porti i svatko tko je prolazio zagledao se u njega i čudom se čudio kako to funkcionira. Sjećam se kako mi je netko jednom rekao da jednostavno više ne može pratiti taj razvoj tehnologije i da je on zastao na nivou tipkanja pisama i njihovog slanja poštom..

Ja sam se potiho nasmijao u bradu oduševljen novom tehnologijom i njenim mogućnostima ne razumijevajući kako da to oni ne mogu shvatiti.

Tada su već u funkciji bili veliki kompjuteri. Recimo IBM 360 je bio skoro pa vrh vrhova

Kojeg su koristili SRCE i Institut za ekonomska istraživanja. Samo njegov čitač kartica (jer su se podaci ukucavali u tzv punch kartice (karton veličine duže razglednice s mogućnošću bušenja rupa čija je kombinacija predstavljala komandu ili dio komande za kompjuter) mogao je imati i više od 50 dužinskih metara a zajedno s glavnim i ostalim uređajiima koji su mu bili pridodati prostirao se ponekad i na više katova.

U to doba bio je to fantastičan uređaj a ja sam bio jedan od rijetkih njegovih neaktiviranih programera (u Assembleru). Mi smo se počeli baviti Commmodoreom, Atarijem i jasno Spectrumom a bili su tu i drugi, čak i igrice nisu bile loše.

 Macintosh Classic (ca3kg)

U novom uredu dobio sam svoj prvi pravi kompjuter Apple a imali smo i printer i telefax (onaj na termopapir za početak čiji je vijek trajanja kopije bio tek par mjeseci).

Apple Classic je imao 1MB (jedan megabajt!) s time da sam mu nakon godinu dana povećao memoriju za 100% odnosno na 2 MB (dva megabajta!).

Tek to je bio pravi doživljaj i prava pjesma u pripremi prezentacija pogotovo umrežen s  laserskim ispisom i kopirkom.

Dalje su se stvari prebrzo odvijale a danas u džepu uobičajeno nosim mali memory stick od 4GB (gigabajta) dok je kompjuter na mom stolu sigurno jači od slavnog IBM 360.

Stručnjaci za IT se već nakon šest mjeseci (ok, malo i zbog marketinga) obraćaju vašim  kompjuterima kao starim kantama, hardware se u razvoju natječe sa softwarem, zaštite se natječu s virusima i hackerima a najnoviji kompjuter kojeg kupujete kod izlaska iz trgovine već je zamijenjen s barem dva nova modela koja su naprednija, brža, s većim kapacitetom, boljim ekranom, sofisticiranijom zaštitom, da ne nabrajam jer sam se u tome već potpuno izgubio.

Da ne pričam o svom Treu, svestranom elektronskom džepnom uređaju s mogućnostima koje daleko nadmašuju moj prvi uredski kompjuter (ali su minimalne u odnosu na iPhone). A siguran sam da sam spomenuo tek neke od koraka u ovom trku.

G4,Treo,memory

Naravno, pitanje, čemu ova priča i putovanje po putesilnicama prošlosti. Pa upravo zbog mog smješka onima koji su bili čudom suočeni s teleprinterom, pa kompjuterima pa inim novinama.

Kroz sve to prolazili smo evoluciju vještina, razmišljanja, dovida, komunikacija, informiranosti, znanja, snalaženja.

Prije neki dan suočio sam se s potrebom ispunjavanja digitalnih formulara vezano uz zahtjev za financijska sredstva doškolovanja iz programa Evropske unije………….

Trebao sam potražiti određene stranice, formulare, upute, kodove, instrukcije, šifre, pročitati stranice uvjeta, i konačno ispuniti formular (e) koji je imao dosta klizećih rubrika

Čak i ako možemo govoriti o sinkronicitetu koji mi možda nije bio sklon da se to ostvari, ipak je toga bilo previše za mene.

Pretraživač kojeg sam koristio ispostavio se kao preslab za potrebe upravo tog pretraživanja pa sam morao koristiti drugi.

Nakon toga je Adobe program kojeg imam ispao nedostatan i morao sam dograditi noviju verziju. Konačno sam pronašao da mi nedostaje i novija verzija Worda (srećom manji problem jer on nije bio neophodan).

Konačno me  i logika otvaranja stranica i traganja za informacijama zbunila jer ima neke svoje specifičnosti i slijed kojima se u tom relativno kratkom zahtjevanom roku jednostavno nisam mogao prilagoditi.

I sad uz svu pomoć sa strane to je postala za mene mora. Em sporo se otvara, em se ne može upisati, em ne mogu pronaći relevantne podatke, pa kad i pronađem i ispunim formulare onda se ispostavi da to nisu oni pravi jer se sličan broj koji na 9 mjestu završava sa 1 naravno zapravo odnosi na sasvim drugi program nego onaj koji završava sa brojem 2, i da ne nabrajam dalje

...i ja sam konačno odustao od tog digitalnog upitnika, ostavio projekt za neki drugi put kad će se zvijezde poklopiti. I sad se samo pitam zašto sam se sjetio slike i prilike osobe koja me je zbunjeno gledala dok sam preko teleprintera komunicirao direktno i neposredno s Amerikom.

Puno se toga desilo u tijeku jednog životnog razdoblja, toliko brzo da nas to katkad zbunjuje. I zato ovo pišem.

Nemojte se dati zbuniti, krenite hrabro prema Evropi s digitalnim formularima i razrađenom administrativno birokratskom strukturom prema kojoj su naše dosadašnje birokratske konstrukcije “mica-maca” ali kad ih prokljuvite siguran sam da temeljito drže vodu i vjerojatno na nekoj su razini vrlo transparentni.

Onaj koji će znati ploviti i snalaziti se tim morem bit će onaj koji će napredovati, ostali će zastajkivati. Budite u tijeku događaja, tehnologije, načina razmišljanja, kontakta s digitalnim prostorom jer je to svijet u koji ulazimo punom snagom .

Izlog povijesnih koraka

Ja već postajem pomalo promatrač, meni su ostale drage ove mehaničke mašine,(na koje ne utječu ni nestanak struje niti snažni sunčevi energetski izboji a koje ponekad s pažnjom obrišem iako su pokrivene), vežu me lijepe uspomene, iako svijesno živim u sadašnjosti. Ali što se tiče ove tehnološke budućnosti tu malo zastajkujem.

Malo me tješi nedavni komentar mog poznanika koji je prije dvije (2) godine izašao sa fakulteta sa specijalizacijom u informatici a koji se požalio kako se toliko toga zbilo u te dvije godine da je već i on izgubio trag o novostima i trendovima jer to jednostavno ne stigne pratiti.  U takvoj situaciji još se i dobro držim.

Danas sam imao potrebu ispričati svoju priču o brzini promjena u materijalnom svijetu kojima se “evolutivno” prilagođavamo.. Ali, to je tek manji dio svijeta oko nas. Što li se tek događa  u svem preostalom eteru oko nas, na drugim vibracijskim razinama, svijesnosti, podsvjesnosti, kvantnom svijetu, iskustvima koja stičemo.

Kakve li nas tek ondje očekuju promjene i nove frekvencije, ovo su stvarno uzbudljiva vremena. Ovdje postoji nemjerljiv prostor i istraživanja i pravog razvoja i evolucije  nas kao entiteta i ja se trudim nešto novo naučiti i rasti na tom  putu..

Još jednom sve najbolje u Novoj godini. Hvala na pažnji.

IL (Igor Lah)