Ako s ljudima koji nemaju iskustva u radu na sebi razgovarate o odgoju i o tome koliko je ljubavi i poštovanja potrebno djetetu, često će reagirati na sljedeći način: 'Ne slažem se s maženjem djeteta. Mene je moj otac tukao i to me naučilo što ne smijem raditi, a poznajem ljude kojima su roditelji davali sve i trudili se oko njih, da bi oni izrasli u razmažena derišta u tijelu odraslih ljudi'.

Dok se mnogi ljudi žale na nedostatak ljubavi roditelja, nekima su roditelji pokazivali i previše ljubavi – ali nezrele i iz stava potrebe, umjesto zrele roditeljske ljubavi. Soulwork Systemic Coaching prepoznaje obrazac emocionalnog incesta i njegove posljedice, a taj sindrom često zovemo 'Mali princ', odnosno 'Tatina princeza'.

U tom obrascu ne radi se samo o popuštanju i nezreloj ljubavi. Ključ problema je u tome da roditelj voli dijete na način na koji se voli partner, te prisiljava time dijete da preuzme ulogu i ponašanje njegovog partnera. To se obično događa kad roditelji nisu imali prilike naučiti kako kroz kvalitetnu komunikaciju i poštovanje ispunjavati jedno drugome potrebu za partnerskom ljubavlju – a to je prilično čest slučaj. Posebno je opasan i snažan ovaj obrazac kad su roditelji razvedeni i dijete živi s roditeljem suprotnog spola, ali prisutan je i u naizgled stabilnim obiteljima, u kojima ne postoji istinska, kvalitetna ljubav među roditeljima.

Kad se djetetu važni odrasli svađaju preko djeteta, nastojeći ga uvjeriti da su oni u pravu, a onaj drugi ne, za dijete je to vrlo zbunjujuće i zastrašujuće. Ono može početi doživljavati svijet kao nesiguran, i razviti probleme s povjerenjem u ljude – ili samog sebe. Neka od te djece, ovisno o ostalim okolnostima odrastanja, zaključe da ne mogu vjerovati nikome – a neka odrastu u povodljive ljude koji vjeruju svakome osim sami sebi.

U dobi nakon sedme godine dijete se može bolje nositi s tim, no ako dijete ima dvije do pet godina, a najvažniji ljudi u njegovom životu mu govore suprotne stvari ili čak govore loše jedno o drugome, dijete to ne može podnijeti bez stvaranja vrlo jakih obrambenih mehanizama na razini identiteta – stvaranja barem jedne, a često i više maski, odnosno lažnih dijelova ličnosti koji su često u sukobu jedan s drugim jer je izvorno svaki od njih pokušavao zadovoljiti - i voljeti - jednu od suprotstavljenih važnih osoba.

Klijent kojeg ću nazvati Mario imao je grubog, verbalno agresivnog oca i pasivnu majku koja je igrala ulogu žrtve. Oboje roditelja odrasli su u grubim obiteljima orijentiranima isključivo na materijalno preživljavanje, u kojima se djeca bila brojevi, a ne osobe. Da bi zadovoljio oca, Mario je razvio hladno, bezobzirno i ironično ponašanje koje je pokazivao jedan dio vremena, dok bi drugim trenucima pokazivao blagost i osjetljivost koje je očekivala njegova majka. Da bi se taj obrazac razriješio, bilo je potrebno prepoznati koja je dublja potreba koja motivira oba ta načina ponašanja, te dopustiti njegovim istinskim osjećajima i željama da dođu u svijest i razviju se kroz vježbanje njihovog izražavanja.

Bit problema u obrascu emocionalnog incesta je u tome što se roditelj okreće djetetu kao izvoru ljubavi, te nesvjesno ili čak svjesno očekuje od djeteta da ispunjava njegove emocionalne potrebe na partnerski način. Obično se roditelj veže za dijete suprotnog spola, i to otac za najmlađu kćer, a majka za najstarijeg sina, premda su moguće i druge situacije, uključujući vezivanje za dijete istog spola. Pritom se drugi roditelj odbacuje i udaljava, bilo da sam odustaje od komunikacije (i eventualno se posvećuje drugom djetetu), bilo da ga nezdravo vezani roditelj i dijete tretiraju kao zajedničko dijete (posebno ako se radi o nezreloj ili bolesnoj osobi).

Emocionalna potpora na partnerskoj razini – dijeljenje osjećaja i odgovornosti, zajedničko donošenje odluka, zajednički odgoj djece (u ovakvom obrascu, roditelj i dijete zajedno odgajaju preostalu djecu i/ili drugog roditelja), uloga oslonca i nekoga s kime se može razgovarati – prikladna je za partnerstvo odraslih osoba, a ne za odnos roditelja i djeteta.

Osim ljubomore i kompetencije među djecom istog spola, taj proces vodi predvidljivim posljedicama za dijete. Dijete se osjeća prisiljeno odreći se vlastitog identiteta i potreba da bi zadovoljilo potrebe roditelja. Dječak može postati vrlo odgovoran, sposoban i inteligentan, ali bez emocionalne zrelosti, dok djevojčica može razviti sličan obrazac ili obrazac 'bespomoćne slatkice' koja skriva svoju inteligenciju i manipulativnim pristupom, budući da se ne usuđuje izraziti se iskreno, traži pažnju i obožavanje.

Dijete može pokušavati biti 'posebno' i savršeno kako bi zadovoljilo roditelja, ili (obično u pubertetu) prijeći u pobunu i prkos, ili razviti konflikt između ta dva dijela ličnosti.

Najčešće posljedice za dijete su sljedeće (prema Martynu Carruthersu):

-         problemi u učenju, asocijalno ponašanje, povlačenje ili pretjerano vezivanje za druge

-         nedostatak povjerenja, suosjećanja i sposobnosti za intimnost

-         nedostatak samopoštovanja i samokontrole

 

Posljedice u odrasloj dobi:

-         očekivanje obožavanja i roditeljskog ponašanja od partnera

-         strah od kontrole i izbjegavanje partnerstva kroz povlačenje, intelektualizam ili promiskuitet

-         krivnja i nesposobnost za istinsku sreću

-         nedostatak vlastitog identiteta i integriteta.

Roditelj koji je na ovakav način vezan za dijete obično će pokušati zadržati dijete vezanim za sebe čak i kad je odraslo: najčešće kroz različite oblike manipulacije, izazivanja krivnje i kupovanja ljubavi, a posebno kroz ljubomoru na djetetovog partnera i pokušaje da ga se ocrni ili udalji.

Osjećaj krivnje kod djeteta od kojeg roditelj očekuje da na taj način 'otplaćuje' za to što je rođeno i odgojeno, u kombinaciji s krivnjom zbog zauzimanja neprikladnog položaja u obitelji, najčešće je previše dubok i snažan da bi se osvijestio i preispitao. Ljudi odgojeni u takvoj atmosferi smatrat će takvo ponašanje normalnim i opravdanim, te će teško uopće i pomisliti da postave granice i potraže neovisnost i sreću.

Zbog nekog razloga, taj je obrazac češći u odnosu majke i sina, nego oca i kćeri ili drugih kombinacija. Mogući razlog tome je što su u prošlosti muškarci obično bili udaljeniji od obitelji, često tražeći priznanje i odobravanje izvan nje, dok su žene bile vezane uz obitelj i tražile emocionalnu podršku u njoj, budući da je podršku partnera rijetko bilo moguće naći.

Nerijetke žene s kojima sam radila potvrdile su mi da imaju iskustvo odnosa u kojem je njihov partner podređivao sebe i njihovu vezu svojoj obitelji, posebno majci. Posljedice su se protezale od provođenja previše vremena s majkom i očekivanja od supruge ili djevojke da i ona to čini i odobrava, do dopuštanja da se majka drastično i bezobzirno upliće u donošenje njihovih odluka, kritizira ili čak ponižava sinovljevu partnericu, odnosno nastoji okrenuti unuke protiv svoje snahe.

Ako ste partner takvoj osobi, poznate su vam posljedice na vašu obitelj i partnerstvo. Zamolite svog partnera da barem nakratko razmisli o tome kako bi se osjećao kad bi svoj život i svoju obitelj postavio na prvo mjesto. Upitajte ga da provjeri osjeća li se dužan svojim roditeljima, kako bi se osjećao ako bi prestao pokušavati da ih usreći i rekao im kako se osjeća.

Isto tako, ako ste partner takvoj osobi, provjerite svoje obrasce, odnosno, zbog čega vas je upravo takva osoba romantično privukla? Ljudi s ovim sindromom obično su snažno romantično privučeni osobama suprotnog spola s istim obrascem, te se u braku izmjenjuju u ulozi roditelja odnosno djeteta jedno drugom. S vremenom ih počinje iritirati ponašanje partnera ('Isti si kao moj otac!') ili osjećaju suptilnu krivnju zbog napuštanja roditelja, te se emocionalno povlače i sabotiraju intimnost. To vodi razvodu, ovisničkim igrama... ili traženju partnerske ljubavi od djece, čime se obrazac prenosi na slijedeće generacije.

Ako želite promijeniti ovakvu situaciju, prvo što trebate učiniti je preuzeti odgovornost za same sebe i vlastitu sreću. Ako se druga osoba izričito ne želi promijeniti (preporučujem da prije nego donesete takav zaključak oboje pođete na savjetovanje kod stručnjaka), nema mnogo toga što možete učiniti, osim upitati sebe zbog čega ostajete u takvoj situaciji? Što morate vjerovati da biste je prihvatili? Kako biste se motivirali, upitajte se: kako će moj život izgledati za pet ili deset godina ako situacija ostane ista? Kako će izgledati ako te godine uložim u kontinuiran i kvalitetan rad na sebi?

Ova pitanja otvaraju duboke uvide vezane ne samo uz obrasce u odnosima i koliko vjerujete da zaslužujete ljubav i sreću, nego često i uvjerenja vezana uz područje materijalne neovisnosti, što dalje otvara mnoge aspekte tog područja, kao što su povjerenje u sebe i svoje sposobnosti, uvjerenja vezana uz novac i život općenito i slično. Promjena ovakve situacije na kvalitetan način zahtijeva duboku promjenu na razini identiteta, načina na koji doživljavamo sebe i svijet, a ne samo na razini ponašanja. To nije rad koji se može obaviti u nekoliko tjedana pa niti mjeseci, te je potrebno da si date vremena i budete strpljivi sa sobom.

Sljedeći problematičan obrazac u odgoju jest onaj očekivanja roditeljske ljubavi od djeteta, pri čemu se roditelj nesvjesno nada da će u odnosu s djetetom doživjeti ljubav koja mu je oduvijek nedostajala. Roditelji koji su odrasli u vrlo nepodržavajućoj sredini mogu osjećati da je beba možda i jedino biće koje ih stvarno prihvaća i pokazuje im ljubav, s kojim mogu biti bliski.

Rezultat toga može biti da roditelj od djeteta treba i pokušava zaslužiti, pa i kupiti, odobravanje i ljubav, a očekivanje da dijete brine o osjećajima roditelja još je naglašenije. To je jedan od najuobičajenijih uzroka 'razmaženosti' djece, koja na vrlo dubokoj razini osjećaju da nisu voljena istinski i na prikladan način, zbog onoga što jesu, a ne zbog onoga što se od njih očekuje, te pokušavaju taj nedostatak nadoknaditi na jedini način koji znaju – tražeći sve više i više, od roditelja, a zatim i od okoline općenito.

Popuštanje je dio tog obrasca, no to je samo jedan od uzroka razmaženog ponašanja, a ne osnovni, kao što se često tvrdi. Popuštanje razvija razmaženost onda kad je kombinirano s atmosferom u kojoj dijete ne može osjetiti i naučiti stvarnu ljubav i poštovanje zdravih granica svakog člana obitelji, kao što je slučaj u situaciji potrebite ljubavi roditelja.

Jednom sam čak u novinama pročitala članak u kojem se tvrdilo da djeca postaju razmažena jer se roditelji prema njima ponašaju s 'previše ljubavi'. Previše ljubavi nije moguće. Moguća je samo nezdrava ljubav pri kojoj roditelj ne zna voljeti sebe i voditi računa sam o sebi.

Djeca mogu odrasti u osobe koje se ponašaju razmaženo ako se disciplina provodila bez poštovanja; u tom slučaju ona će razviti otpor prema bilo kakvim zahtjevima, uključujući i one opravdane, te će im prkositi čim dovoljno odrastu da se za to osjete koliko – toliko sigurnima.

U radu s ljudima, ponekad se događa da je klijentima gotovo nemoguće dovesti u pitanje uvjerenja ili ponašanje roditelja, iz straha da bi to značilo nezahvalnost, nelojalnost ili sebičnost. Posebno osobama koje su odgajane uz mnogo krivnje, može biti teško osjećati da prepoznati pogreške u odgoju kojima su bile izložene ne znači nezahvalnost i nepoštovanje, već jednostavno prepoznavanje i prihvaćanje roditelja kao drugog ljudskog bića, nesavršenog i uvjetovanog vlastitim iskustvima.

© Kosjenka Muk, 2007

www.centar-angel.hr