To su naše izvorne kvalitete koje se ne može uništiti; otcjepljujemo ih i potiskujemo kao rezultat neugodnih iskustava i ograničavajućih uvjerenja, ali svako ljudsko biće posjeduje sposobnost da ih ponovno vrati.
Emocije su 'glas naše duše', dio nas koji je najbliži našem istinskom biću. Ako postoji konflikt između racionalnog razmišljanja i emocija - pod uvjetom da se radi o zdravim emocijama - moje je iskustvo da su praktički uvijek emocije u pravu.
Emocije nam šalju poruke o tome kako onaj najdublji, istinski dio nas doživljava sve što se događa. Kad god netko na suptilan način dovodi u pitanje vaše osobne granice i integritet, vaši osjećaji će to registrirati mnogo prije nego razum. Tako vas oni mogu upozoriti na opasnost manipulacije, iskorištavanja ili nekog oblika povrede. Nažalost, navikli smo ih potiskivati u pravilu mnogo više nego što smo toga svjesni. Često to primjećujemo kod drugih, ali mnogo rjeđe kod sebe.
Emocije će registrirati daleko više ličnosti druge osobe nego što vaš um primijeti, definira ili čuje. One će na vrlo obuhvatan način percipirati neverbalni govor i energetsko zračenje druge osobe i stvoriti cjelovitu sliku.
Budući da su emocije dio našeg istinskog bića, one se ne mogu uništiti ili odbaciti. Po mojem mišljenju, previše duhovnih i New Age smjerova nastoji odbaciti, ignorirati, pokoriti ili 'izdići se iznad' emocija, s posljedicama dubokog unutarnjeg konflikta koji zahtijeva još više potiskivanja, kontrole i još više straha od iskrenosti prema sebi, razmatranju tuđeg mišljenja i tolerancije.
Prema Martynu Carruthersu, duhovnost je dugo, kao i ostala područja života, bila pod dominacijom muškog principa, a ženski princip bio je potisnut. Duhovni učitelji propovijedali su intelektualističku ideju prosvjetljenja, koja je podrazumijevala odvajanje od iskustva i emocija, prazninu uma te odvojenost ili indiferentnost prema vanjskom svijetu. Vjerujem da to može biti jedna, možda i nužna faza u duhovnom razvoju, ali da je istinsko prosvjetljenje daleko više od toga: ono bi trebalo uključivati radost, užitak, kreativnost i ispunjavajuće odnose s okolinom – iskustvo punine prije nego praznine.
'Negativne' emocije koje su toliko anatemizirane u New Age svijetu, jednako su tako važne kao i pozitivne. Svaka emocija nosi nam važnu poruku: ljutnja, na primjer, pokušaj je da obranimo sebe, druge osobe ili vrijednosti koje su nam važne; strah je prirodna emocija koja upozorava na neku vrstu osjećaja ugroženosti, tuga nam šalje poruku o tome što nam je istinski važno, a nedostaje u našem životu; ljubomora govori o osjećaju sumnje u svoju vrijednost, što znači da je samo površinska emocija i da je treba istražiti... Svaka negativna emocija na neki način ukazuje na neko organičavajuće uvjerenje koje podrazumijeva odbacivanje dijela našeg istinskog bića i izvornih kvaliteta. Da bismo vratili naše izvorne kvalitete, najbrži i najosnovniji način je suočiti se s emocijom i istražiti je. Shvatite svaku emociju kao važnu oznaku na mapi s blagom.
Čak i osobama koje su iznimno iskrene i predane radu na sebi, često je prilično teško suočiti se s negativnom emocijom u njezinoj punoj dubini. Razlog je u tome što svaka nezdrava negativna emocija sadrži i dio negativnog odnosa prema sebi, čije osvještavanje je neugodno – ali mnogo manje neugodno nego što se dječji dijelovi nas (koji bi u new age terminologiji bili nazvani 'kontrolirajući ego') plaše.
Blokirajući 'negativne' emocije blokiramo i pozitivne, odnosno one dijelove nas koji su morali biti odbačeni kako bismo prihvatili negativna uvjerenja. Vrlo malom djetetu koje je u potpunosti ovisno o drugima, suočiti se s nezrelošću i nedostatkom ljubavi okoline iznimno je zastrašujuće iskustvo koje se prihvaćanjem negativnih stavova i potiskivanjem iskrenih osjećaja nastoji ublažiti. Razlog zbog kojeg je te osjećaje često teško ne samo riješiti, nego ponekad čak i osvijestiti, jest što ti dječji djelovi nas ostaju dječji i kad smo odrasli, te se jednako kao i prije boje osvještavanja, ali i otpuštanja emocije.
Kako razlikovati zdrave od nezdravih emocija? Zdrave su one čiji je intenzitet primjeren situaciji, obično nemamo problema s njihovim izražavanjem (osim ako su kombinirane s nezdravim emocijama i krivnjom, što se često događa jer u ranoj dobi naučimo osjećati se krivi za izražavanje emocija), a nakon što se izraze i što situacija prođe ne ostavljaju napetost i nelagodu. Nezdrave emocije su ili prejakog intenziteta ili prigušene, prati ih unutarnji konflikt i više ili manje svjesna krivnja, nelagodan tjelesni osjećaj i mogu nas 'gristi' dugo vremena nakon što se konkretna situacija završi. Čak i ako ste objektivno u pravu, takav oblik emocije označava da postoji neki dio vas koji je u strahu ili krivnji.
Svima nam se ponekad događa da neki detalji u ponašanju drugih izazovu iznimno snažne emocije, toliko snažne da će nas lako uvjeriti da su i realne, čak i ako nam svi drugi, uključujući vlastiti razum, govore da je naša reakcija daleko pretjerana. To se najčešće događa u ljubavnim odnosima, budući da su oni ti koji bude najdublje emocije. Upravo u tim trenucima najteže je prestati razmišljati o ponašanju druge osobe, premjestiti fokus na svoje osjećaje i preuzeti za njih odgovornost – no upravo u tim trenucima to je najvažnije i donosi najviše dobrobiti.
Fizička nelagoda je osnovni znak da nešto potiskujemo – svima poznati osjećaji stezanja, blagog grča, pa čak i boli ili pečenja. Primjerice, ako nas netko povrijedi ili napadne, u pravilu će se aktivirati nezreli dijelovi nas koji vjeruju da smo to zaslužili, čak i ako je najveći dio naše svijesti savršeno svjestan realnosti. Kako bi potisnuli te nelagodne osjećaje, gotovo uvijek se okrećemo uzvratnom napadu ili okrivljavanju druge osobe. Za to vrijeme, tjelesna nelagoda se nastavlja i pojačava, upozoravajući nas da nešto propuštamo. Zbog nekog razloga, kao što svi imamo prilike svakodnevno promatrati kod sebe i drugih, čini se da smo daleko spremniji nastaviti s ponašanjem koje ne donosi rezultate, nego odustati od toga i usmjeriti pažnju na vlastitu bol.
Ako bih definirala emocionalnu nezrelost, opisala bih je kao neprihvaćanje odgovornosti za svoje osjećaje i iskustva, ponašanje, ali i okolnosti života.
Jedan od najosnovnijih načina izbjegavanja neugodnih emocija, i jedan od onih kojih se najteže odreći, je prebacivanje odgovornosti na drugu osobu traženjem grešaka u njezinom ponašanju. Čak i kad smo pritom objektivno u pravu, ako primijetimo kod sebe razmišljanje o postupcima ili nedostacima druge osobe, praćeno nelagodom u tijelu i često zamišljanjem što bi drugoj osobi rado rekli, možemo biti sigurni da na taj način pokušavamo izbjeći neku vrstu straha, krivnje ili osjećaja manje vrijednosti u sebi. Tako se na nezreo način pokušavamo osjetiti bolje sami sa sobom. Posebno je lako uhvatiti se u taj proces kad primijetite da i druga osoba prebacuje odgovornost na vas. Tada se možemo uhvatiti u direktno ili manje direktno prebacivanje loptice - igru 'Tko je prvi počeo', s posljedicom da se obje osobe sve više osjećaju napadnute i napadaju zauzvrat.
Dugoročno na taj način samo privlačimo još više sličnih osjećaja, dok u potpunosti ne preuzmemo odgovornost za njih. Da ste istinski riješili uzrok tog problema, znat ćete kad takve situacije više na budu kod vas izazivale emocionalni naboj, odnosno ako budu izazivale zdravu ljutnju u situacijama u kojima je potrebno reagirati, nakon čega ne bi trebao preostati negativan naboj i nelagoda.
Temelj uspjeha u radu na sebi, po mom je mišljenju kontinuirano promatranje sebe i svega što osjećamo. To je način na koji možemo prepoznati s čim se trebamo suočiti, te steći istinsku bliskost sa sobom, autentičnost, i konačno mnogo više samopoštovanja.
Kad se plašimo ili stidimo izraziti svoje osjećaje, sami sebi šaljemo poruku da oni nisu važni. No s druge strane, zrelo je voditi računa o tome da niti drugoj osobi ne pošaljemo takvu poruku, ponašajući se kao da su jedino naši osjećaji važni.
Velik broj autora naglašava pozitivno razmišljanje, zahvalnost, opraštanje itd. – što samo po sebi ima mnogo smisla. No, kad to činimo u područjima u kojima imamo ograničavajuća uvjerenja, ako vodimo računa o svojim osjećajima primijetit ćemo da na svaku pozitivnu misao ili izazivanje pozitivnog osjećaja, naša podsvijest odgovara izranjanjem suprotstavljenih misli i osjećaja. To je posebno vidljivo kad se radi o pokušajima racionalnog (moglo bi se reći 'nasilnog') opraštanja, što je u biti pokušaj da uništimo ili potisnemo dječju ljutnju koja je u našoj svijesti često prisutna desetljećima. Istinsko opraštanje dolazi spontano i bez truda, kao popratna pojava razrješavanja tih osjećaja, kao što i istinsko pozitivno razmišljanje dolazi kao rezultat rješavanja uvjerenja koja izazivaju strah i neugodna očekivanja.
U mnogim knjigama takvi otpori se ili uopće ne spominju, ili se smatraju nevažnima, ili se savjetuje eliminiranje takvih misli upornim ponavljanjem onih pozitivnih. Kad sam počinjala raditi na sebi, nekoliko godina sam provela nastojeći provesti te ideje. Postigla sam određena poboljšanja – naročito što se tiče lakših ciljeva – no shvatila sam također i da to zahtijeva neprekidnu unutarnju borbu, za koju prije ili kasnije više nemamo volje i energije. Daleko brži napredak ostvarila sam radeći s tehnikama kao što je u prvom redu Soulwork, koje priznaju emocije i rade s njihovim uzrocima – traumatičnim iskustvima i drugim uzrocima uvjetovanja i stvaranja ograničavajućih uvjerenja.
Moje je iskustvo da rad na uzrocima problema – neugodnim iskustvima i uvjerenjima – donosi jednu ponekad neočekivanu dobrobit: osim osjećaja slobode i pozitivnijeg stava vezanog uz kontekst i tematiku rada, kroz duže vremensko razdoblje kontinuiranog rada stvorit ćete spremnost i mjesto za nova emocionalna iskustva: ugodne osjećaje kakve ste možda davno zaboravili.
Problem se može pojaviti ako ne znamo cijeniti osjećaje koji se spontano javljaju u nama, čemu je uzrok ako u biti ne cijenimo same sebe. U tom slučaju pridavat ćemo značenje samo iskustvima koje je potvrdio neki vanjski autoritet, ili onima nastalima kroz prakticiranje tuđih tehnika.
Mnoge su tehnike i načini na koje se ugodna stanja izazivaju namjerno, i one imaju svoje mjesto, no moje je iskustvo da njihov rezultat u pravilu i ostaje na namjerno izazvanim osjećajima. To je korisno i poželjno kao podrška u radu, ali rijetko dopire do otcijepljenih dijelova naše svijesti. Nasuprot tome, jednom kad u potpunosti iscijelite i integrirate dijelove sebe koje ste odbacili, nema više nikakve prepreke da prirodno, kontinuirano i bez svjesnog truda, pa i namjere, ne osjećate prelijepe osjećaje i ne doživljavate spontana iskustva radosti, ljubavi, strasti – iskustva integriteta.
Poneki će od tih osjećaja biti suptilniji i teži za prepoznati, poneki vas mogu preplaviti u najneočekivanijim trenucima i pri svakodnevnim poslovima. Često je te osjećaje teško definirati i opisati riječima, što je znak da smo u kontaktu s dijelovima nas koje smo otcijepili prije nego što smo naučili riječi i racionalno razmišljanje.
Kad osjete neobične i često suptilne ugodne osjećaje, mnogi ljudi, nenavikli na njih, ignoriraju ih ili promotre sa sumnjom, te dopuste da im pažnju ubrzo odvuku neke od vanjskih okolnosti. Preporučujem upravo suprotno: uzmite vremena za te osjećaje, istražite ih, potpuno ih osjetite, uživajte u njima! Učinite isto što previše često činimo s neugodnim osjećajima: razmatrajte ih, izražavajte, pričajte o njima nekome u koga imate povjerenja. Takvi su osjećaji besplatan luksuz kojeg je šteta ne uživati u potpunosti.
© Kosjenka Muk, 2006
www.centar-angel.hr
bglavac
irida
edin.kecanovic
