Kako u zadnje vrijeme često preporučujem Harville Hendrixa kao autora čije je zapažanje i opisivanje procesa unutar pojedinca te partnerstva i obitelji kao sustava iznimno duboko, precizno i iscrpno, čini mi se bitnim naglasiti i neke aspekte u kojima se s njegovom teorijom ne slažem.   

Premda iznimno cijenim Hendrixovu vještinu u prepoznavanju uzroka problema, ne slažem se u potpunosti s njegovim idejama za njihovo praktično rješavanje, iz kojih se lako može steći dojam da je poželjno, pa i neophodno, da partneri preuzimaju odgovornost za osjećaje onog drugog, time se jedno drugom izmjenjujući u ulogama roditelja, odnosno djeteta. To u pravilu vodi osjećaju emocionalne ovisnosti, budući da se rješenje traži izvana, a ne iznutra. Uz to, golem teret se prebacuje na drugu osobu, koja se može osjećati emocio­nalno ucjenji­vana, ovisno o vlastitim obrascima i intenzitetu zahtjeva.

Kratkoročno, igranje tih uloga može često biti ugodno: prepuštamo se nekom drugom, nadajući se da će naše potrebe biti ispunjene na način za kojim oduvijek čeznemo – s ljubavlju, bez boli i bez potrebe da preuzmemo odgovornost za svoje osjećaje. No na duži rok takav pristup smanjuje istinsku intimnost i privlačnost između dvoje odraslih ljudi, te potiče transfer, odnosno doživljavanje partnera kao zamjene za roditelja umjesto kao jedinstvenog ljudskog bića.

Hendrix i sam piše (knjiga 'Kako dobiti ljubav koju želite') da primjećuje da se mnogi ljudi nakon početnog oduševljenja i ponovnog buđenja osjećaja prema partneru izazvanih njegovim pristupom, vraćaju razočarani iskrsavanjem starih sukoba, koji se bude jer oni počinju opet vidjeti 'u onom drugom osobu koja ima sve što oni traže, idealnog partnera koji će im nekim čudom vratiti cjelovitost'. Njegovo je rješenje za te sukobe da se oboje partnera mijenjaju, i to smjeru razvoja osobina koje druga osoba želi, što im omogućava da ponovo u sebi probude vlastite zanijekane osobine. To u osnovi smatram dobrom idejom, još jednim zanimljivim načinom korištenja partnerstva za osobni razvoj – ali još uvijek ne i dovoljnom da se iscijele oni najdublji osjećaji.

Smatram da svatko od partnera treba iskoristiti odnos da prepozna svoje obrasce, ali ne i da očekuje od druge osobe da ih iscijeli. To smatram radom na posljedicama a ne na uzrocima – što je logično dugotrajno, mukotrpno i često neuspješno. Iscjeljenje je proces koji se odvija u suradnji s drugima – ali ne kroz druge. Ključni dio posla je isključivo na nama samima.

Hendrix tvrdi da nije moguće iscijeliti sebe bez dugotrajne podrške druge osobe, jer naše nesvjesno treba realno iskustvo s drugom osobom da bi moglo promijeniti obrazac. Slažem se da je iskustvo u realnom svijetu bitno za dovršenje procesa iscjeljenja, no za najvažniji dio rada smatram da smo odgovorni sami.

Jedan od velikih nedostataka Hendrixovog pristupa je što ne pruža rješenje za ljude čiji partneri ne žele raditi na sebi (a to je daleko češće nego suprotno!) ili one čiji su obrasci takvi da im na neki način ne dopuštaju vezu u kojoj je moguća intimnost i tolika uzajamna predanost odnosu: obrasci vezivanja za ovisnike, zlostavljače, nedostupne ili nezrele osobe... To je golem postotak ljudi koji, ako bi bilo točno da im jedino odnos s partnerom može pomoći, ne bi tada imali nikakve nade. Čak i ako bi napustili sadašnjeg partnera nadajući se da će u nekom drugom odnosu pronaći iscjeljenje, njihov bi im obrazac uvijek doveo na put nekoga vrlo sličnog. Neki ljudi su godinama sami – zar bi trebali još godinama čekati da naiđe netko kako bi oni dobili priliku za iscjeljenje? Isto tako, Hendrixov bi pristup implicirao i da se ograničavajuća uvjerenja u brojnim drugim područjima ne mogu riješiti bez da se prvo ne promijene vanjske okolnosti – što je u pravilu nerealno.

Činjenica da smo velikim dijelom uvjetovani svojim djetinjstvom i da mnoge snažne, neugodne, gotovo nepodnošljive emocije potječu iz našeg unutarnjeg djeteta, mnogima je isprika za preuzimanje ili prebacivanje odgovornosti, kroz samosažaljenje ili žaljenje drugoga. Kao dijete nismo imali izbora – no kao odrasla osoba imamo, te smo u potpunosti odgovorni za način na koji ćemo se suočiti sa svojim emocijama i vanjskim okolnostima. Nitko drugi ne može tu odgovornost preuzeti na sebe, a da dugoročno ne stvori štetne posljedice za oboje - i za sebe i za nas.  

Premda je u roman­tičnoj vezi preuzimanje odgovornosti za osjećaje partnera još uvijek prilično uobičajeno, očekivano, i partneri to zapravo smatraju ljubavlju, u svim drugim odnosima svaka će prosječno emocionalno zdrava osoba osjećati kao nametljivost i iznimno opterećenje ako netko drugi očekuje od nje da se osjeća odgovornom za njegove osjećaje i potrebe. Svatko tko ima emocionalno zahtjevnu majku, oca, baku... poznaje taj osjećaj.

Nije zdravo niti prirodno da se dijete osjeća odgovornim za emocije roditelja, koji bi trebali biti odrasli i daleko sposobniji da vode računa o svojim potrebama. No nažalost, velika većina roditelja smatra prirodnim da barem djelomično opterećuje čak i malo dijete svojim osjećajima. To kod djeteta stvara krivnju i snažan sukob između njegovih zdravih, prirodnih osjećaja i nametnute odgovornosti, čime se utemeljuje obrazac koji se nastavlja u odrasloj dobi. Kod malog djeteta, kojemu je potrebno da vjeruje roditeljima, redovito će prevladati nametnuti osjećaji, dok će prirodni porivi biti potisnuti. Kao odrasle osobe, u sličnim situacijama možda ćemo uspjeti donijeti zdravu odluku – ali rijetko bez osjećaja krivnje.

Briga ili krivnja vezana uz osjećaje druge osobe, a često i dobronamjerni porivi da utječemo da se druga osoba osjeća bolje, automatski znače da u tom trenutku dotičnu osobu ne doživljavamo kao odraslo, moćno biće, već kao dijete koje se ne može nositi sa životom i svojim osjećajima bez tuđe pomoći. Kako je naše društvo u prosjeku još uvijek relativno nezrelo, većini je ljudi ovo prihvatljivo, pa čak i poželjno, donoseći osjećaj olakšanja. No ako ste iskusili osjećaj da se netko tako postavlja dok vi to ne želite – sigurno ste na neki način osjetili da vas ta osoba potcjenjuje svojim nepovjerenjem u vašu snagu, koliko god možda dobronamjernim. 

Preuzimajući odgovornost koja pripada drugome, oduzimamo toj osobi moć – šaljemo joj poruku da je ne smatramo dovoljno snažnom, zrelom i sposobnom. Ako smo skloni tome, u nekoj drugoj situaciji vjerojatno ćemo istu takvu poruku poslati sami sebi i očekivati da druga osoba preuzme odgovornost. Možda najefikasnija pomoć koju možemo dati drugome je prepustiti mu njegovu odgovornost, a time i moć – a jedna od najvećih usluga koju možemo učiniti sami sebi je u potpunosti prestati okrivljavati druge ljude ili vanjske okolnosti za ono što osjećamo, te odustati od uživanja u sažaljenju ili brizi drugih.

S druge strane, zdravo suosjećanje je poželjno i potrebno – razumijevanje druge odrasle osobe koja se bori sa sličnim problemima kao i mi sami, te pružanje podrške u njezinom nastojanju da ih iscijeli. Ljudi koji koriste ideju (tuđe) odgovornosti da bi izbjegli obzirnost, intimnost i ulaganje u odnos čine to iz vlastitih dječjih strahova od bliskosti i zahtjeva, te nezrelih otpora uvažavanju tuđih osjećaja i želja. Podloga tome je potisnuti osjećaj krivnje i pretjerane odgovornosti za tuđe potrebe; osjećaji koji su toliko snažni i neugodni da vode izbjegavanju svake mogućnosti da dopru u svijest.

Odbijanje preuzimanja odgovornosti ne znači odbijanje pružanja ljubavi i pažnje te međusobnog ispunjavanja zdravih ljudskih potreba u odnosu. To je osjetljiva ravnoteža za čije je održavanje potrebno (naravno...) pažljivo promatranje vlastitih emocija kako bi se prepoznalo koje su potrebe i želje zdrave i primjerene, a koje samo odgađaju emocionalnu zrelost. Lijepo je i donosi mnogo užitka razmijeniti s partnerom međusobne želje u odnosu, uživati u svjesnom činjenju nečega što je ugodno drugoj osobi ili kad ona to isto čini za nas; stvoriti atmosferu povjerenja u kojoj se možemo izraziti i osjećati dobrodošli da budemo ono što jesmo u potpunosti... No ako se to pretvori u igru roditelja i djeteta, u očekivanja da naše potrebe budu bezuvjetno ispunjene... ubrzo vodi sukobu ili nijekanju vlastitih osjećaja.

Ipak, sam unutarnji rad na sebi nije dovoljan za kvalitetan odnos. Ako se jedna osoba mijenja brzo, a druga mnogo sporije ili stagnira, odnos će brzo biti doveden u pitanje. To je vrlo česti rizik rada na sebi, rizik koji u pravilu uključuje neželjene promjene u drugim područjima života ako bi se odnos raspao, počevši od materijalne sigurnosti. Znanje o tome može utjecati da suptilno sabotiramo vlastiti napredak, čak i ako to nije naša svjesna želja.

Također osjećam da ima smisla da je iskustvo kvalitetnog odnosa s drugom osobom potrebno za dovršenje procesa iscjeljenja. Na sličan način, kod svakog rada na sebi vanjsko iskustvo i vanjska promjena, suočavanje s određenim okolnostima na drugi način, potrebno je da bi se proces dovršio. No razlika je u tome da li u sam proces osnovnog iscjeljenja ulažemo vlastitu svijest i trud, ili to očekujemo od drugoga. 

© Kosjenka Muk, 2005

www.centar-angel.hr