Ne broje se padovi, broje se vrhunci

Kad bih brojala padove ispao bi to skoro beskonačan niz. Zato se radije prisjećam onih rijetkih blistavih trenutaka koji me dižu iz prašine, nakon svakog pada. A nije lako. Inercija me zadržava u prašini, a Nada mi pokreće udove sama, bez moje volje. I tako, u meni vječna podvojenost. Kad sam okrenuta na sunčanu stranu, nema padova, ali, postoji i ta tamna strana u meni koja me uvijek baci na tlo.

Ne borim se ja, to se u meni tuku svjetlo i tama. Zemlja zemlji vuče, Duša Nebu stremi, tama zakriva svjetlo, svjetlo obasjava tamu. Rado bih mislila da sam ja samo ta svijetla strana, ali nisam, obje su u meni i svijetla i tamna, samo moram paziti kojoj uzde svog života predajem.

Kad bi ljudi znali, kako je nakon pada ponovo poletjeti, nikada ne bi ostali ležati na tlu.