Drvo  ima svoje posebno mjesto  u mom životu.

Kad mu dodirujem hrapavu koru , ono mi govori svojom toplinom, svojim mirisom....o prošlosti, sadašnjosti. o prolaznosti vremena....Ono je simbol mudrosti i znanja, simbol postojanosti, vječnosti.....

Na njega se mnogi od umora iscrpljeni oslanjaju, isplakuju svoje tuge, grle ga u radosti, šapuću riječi ljubavi...

Pod njegovom krošnjom putnik potraži svoga hlada, uživajući u miru koje mu ono pruža...Njegove grane lagano se njišu na vjetru dok lišće treperi, šumi svoju pjesmu....

Ne znam kada je ljepše..u proljeće ili u jesen.....Kao dijete često sam znala leći pod njega i sanjariti.....Zlatne zrake sunca kroz njegove bi me  grane golicale  po licu, dražeći moju maštu....

U zimi  mi pucketa budeći me iz košmara snova kao da mi želi reči: "Tu sam , dišem i živim sa tobom.....", dok mi  divlja trešnja pred prozorom pod punim mjesecom baca sjenu po mom uzglavlju....

Kud god se okrenem ono je tu....osjećam njegovo prisuststvo.... I kad otvaram staru škripavu škrinju , kao da otvaram stranice dnevnika....U njoj je baka držala svoju posteljinu....u pretincu jednom sakrivala bi nešto novca, zlatnog nakita i ljubavna pisma.....U njoj je miris jednog drugog vremena, jedne druge povijesti, priča jednog djetinjstva...jedne mladosti...

I stara komoda u uglu sobe dio je tog davnog vremena......Mnoge je pute ona prošla, sačuvala sve tajne i iako već napuknula i sa izbjedjelom bojom po stranicama.......nebih ju nikada maknula....Ona me podsjeća na ono što ću postati jednoga dana....oronula i stara...na klimavim nogama......negdje u kutu kao promatrač jednog novog vremena...