Kada bi me netko pitao, što me se najviše dojmilo na ovom kongresu, ne znam što bih rekla.Financijski problemi i taj dio zdravstvene djelatnosti pritišću sa svih strana, javnost  još uvijek nije dovoljno senzibilizirana , sve do trenutka kada svatko kao pojedinac sam ne dođe u situaciju da mora skrbiti o umirućem članu - a ne zna kako i uz to nema mogućnosti.Međutim, ono što je na mene ostavilo dojam, jesu sami ljudi , zdravstveni i nezdravstveni djelatnici, trud, napor, ljubav i energija sa kojom se brinu o umirućem čovjeku.Osnovna parola je bila :Hospicij i palijativna skrb - osnovno ljudsko pravo za sve - i bogate i siromašne.Smrt dostojna čovjeka ne smije biti luksuz koji je dostupan samo bogatima.

Između ostaloga, postavljeno je i pitanje "alternativne medicinie" na što je jedan postariji liječnik burno odreagirao, kako takvo što ne postoji, da se time bave manipulanti i šarlatani.Uslijedila je burna rasprava, na što se javio mladi student druge godine medicine, i na tako lijep način odgovorio , u smislu tolerancije, otvorenosti i rušenja tabua, kojima je naša službena medicina zatvorila vrata ka novim saznanjima.Taj mladi čovjek me oduševio, a što je najvažnije, oduševio je i većinu ljudi.Dakle, promjene u ljudskom razmišljanju polako prožimaju cijeli zdravstveni sustav.

Na žalost, o Duši nije bilo riječi.Možda se tek u jednom navodu liječnica dotakla duše, kada je pričala o iskustvu sa umirućim muškarcem koji je kao zadnju želju poželio da mu uz uzglavlje sviraju omiljeni CD-i, na što se većina  sestara zgrozila, jer glazba ne ide uz umiranje???Ipak, želju su mu ispunili i na kraju je svima to bilo jedno ugodno iskustvo.

Segment koji me posebno zanimao, bilo je olakšavanje boli kod umiruće osobe.I ovdje je došlo do zanimljive diskusije, jer pitanje je da li bol treba u potpunosti ukloniti i umrtviti stanje svijesti umiruće osobe, uz naglasak da se ne radi o eutanaziji, ili ići do granice podnošljivosti i očuvati svijest do kraja.U raspravu se uključila mlada liječnica sa iskustvom u prakticiranju  kineske medicine, iz Njemačke, i pokušala je objasniti istočnjačko poimanje umiranja, postizanje bardo stanja svijesti, ali nije bila shvaćena.Nema veze, možda na slijedećem kongresu to bude jedna od ponuđenih tema.Ipak, na kraju se zaključilo, da umirući sam odabere, do kojih granica analgezije će se ići.

Teško mi je ovako u par riječi prenijeti sve dojmove, ali sretna sam jer od smrti se ne bježi .U nastavku ću prenijeti par lijepih tekstova Hrvatske udruge prijetelja hospicija.Mene su dotaknuli, pa vam ih proslijeđujem.