Demokracija među zvjezdama

Kao da je netko zaboravio ugasiti lampu, svjetlost se s vječnog izvora probija u snenost noći i treperi očima neba kao potvrda postojanosti mjene i sigurnost dolaska novog dana.

"To tamo iza očiju neba, bdije Sofia nad tvojim životom, slična majci koja je u beživotnu materiju  udahnula svijest i uzdigla je u astralnu dimenziju postojanja." šapnu Diana u meni

"To je bilo ono prekrasno vrijeme pripadanja koljevci početka." Dianin glas se mješao sa istinom koju sam čitala u knjizi o postanku svijeta. 

"Oživjela materija, mudrost zgusnuta u tijela stvaraše vrstu iz koje se razvio gigant sapiens. On, obdaren svjesnom spoznajom, najkompliciranijom tvorevinom univerzuma, zavlada planetom i oduze tijelu, rođenjem mu poklonjenu nadarenost. Prizemljujući svoju misao Sapiens je sam počeo stvarati materiju i počeo vjerovati u nju, iako u nju do danas nije uspio udahnuti svijest. Beživotna materija je odavala njegovu moć, postajala zrcaljenje njegovih želja i Sapiens se u svojoj pohlepi odvojio od izvora iz kojeg je nastao." u Dianinom glasu se osjećala ogorčenost.

"Misliš li da sam i ja takva?"

"Ti si jedna od njih." glas boginje je bio oštar kao oštrica brijača.

"Zašto nas nisi zaustavila, zašto nam nisi pokazala pravi put?"

"Pokušavala sam, ali među Božanstvima je uvijek bilo i bogova zla koji su se koristili vašim neznanjem. Zlo se uvuklo u misao nekih i oni su, slijedeći energiju svojih bogova, postajali kradljivci tuđih snova. Stvarali su svoj Olimp s kojeg su počeli upravljati vašim sudbinama. Mutili su ljepotu izvora i među vas prosipali mržnju i strahove i nametali vam vjerovanje u njihovog Boga, koji je tražio žrtve i odricanja." boginjin glas je bio tiši nego inače.

"Ja, jedna u nizu Sapiensa još uvijek nisam potpuno svijesna da u nebeskom beskraju, u prostoru iza mojih misli, branjen demokracijom među zvjezdama, za mene nedohvatljiv i nespoznatljiv, okićen mitovima i tajnom punom strahova, postoji izvor iz kojeg izvire Svijest." pomislih vođena Dianinim mislima.

"Ja nosim u sebi znakove današnjeg giganta koji je znanje, preuzeto od Rimskog triumvirata Pluto, Merkur i Apollo, stavio pod okrilje muškog uma.  Patriarhat je zavladao svijetom i tako je i onaj najviši princip u prirodi, tajnom obavijen izvor života dobio znamenje čovjeka, u oblicima muškarca i pojavio se "dobri Bog" koji je određivao naše sudbine. Zbog njega je zaboravljena Sofija, majka musrosti, a Giordanova Diana je ostala samo ljepota misli zgusnuta u ljepotu stiha "Herojskih zanosa"." rekoh pjesniku dok smo poslije gledanja filma o ratu svijetova ispijali aperitiv.

"Sapiens se osilio, pa izgubivši vezu sa izvorom, on netraži dobrog Boga u sebi, on ga se boji, ali još uvijek sniva vlast iznad te neobjašnjene vlasti i kao što je u mitologiji bilo dobrih i loših božanstava tako on danas izmišlja Gigante a la  "prolupali naučnik", koji je nezasitan moći i kojega se mnogi boje. Da bi oprao svoju lošu savijest suprostavlja mu izmišljene heroje sna u kojima personificira svoje znanje. Rat bogova se nastavlja, nastaje nova mitologija  koju će generacije za tisuće godina učiti. Izašao iz literature taj gigant danas puni kase u kinima i replicira se u različite oblike zla. Postaje Frankenstein, Dr. Yekyil i Mr. Hayde, Dr. Mabuse, Dr. No, Dr. Moreau, zli bogovi o kojima će se jednoga dana razmišljati kao što mi danas razmišljamo kada čitamo Ilijadu i Odiseju." odgovori mi pjesnik.

"Činjenica da na kraju ipak dobro pobjedi, u današnjem vremenu, ne opravdava ideju stvaranja novih čudovišta." rekoh dok mi je pred očima još uvijek titrala upravo odgledana strahota.

"Mi ne čitamo te knjige." reče pjesnik

"Ali gledamo filmove, jer više skoro nema drugačijih. Dobro i zlo u sukobu svakodnevice, rat dobrih i zlih svjetova, pod morem niću gradovi zla, u planinama se gnjezde umovi puni mržnje i želje za uništenjem snova."

"A onda se pojavi James Bond i snagom svoga uma uništi gnjezda iz kojih izlijeću jahači apokalipse, ali još uvijek nije uspio pronaći klizu iz koje se zlo širi." nastavi pjesnik moju misao.

"Izgleda mi da je sve u našim životima već više puta otkriveno. Na početku uvijek zlo širi svoju energiju, a onda se iz straha od te pošasti budi dobro u čovjeku. Mi tako omamljeni živimo, a u potsvjesti tinja bojazan od sljedeće pošasti koja će nam se nametnuti. Pri tome naša stvarnost ostaje nedotaknuta svjesnom spoznajom i mi još uvijek vjerujemo samo u ono što naše oči vide. Mnogi se još uvijek radije uspoređuju sa personificiranim zlom nego nevidljivom snagom početka." rekoh ispijajući konjak.

"Dok smo čitali mitove o bogovima i božanstvima, nismo razmišljali o uzrocima njihovog nastajanja. Učili smo ih napamet, prepričavali, uživali u pravednosti bogova, bojali se njihove osvete. Tako se ni danas ne pitamo za uzroke nastajanja tih čudovišta nego se zadovoljavamo činjenicom da izmučeno dobro ipak na koncu pobjeđuje. Duboko u sebi ja još uvijek vjerujem u moć još neotkrivenog izvora božanskog principa i upravo zbog toga me fascinira  novonastajuća znanost."

"Ali na njenim temeljima neki umovi stvaraju uvijek nova čudovišta koja skrivena od svijeta snuju zlo." odgovorih mu gledajući u njegove snene oči.

"Ti umovi su stvorili i superčovjeka koji leteći svjetovima brani čovjeka u čovjeku." smješeći se odgovori pjesnik

"Što je sa Ljubavi?"

"Nažalost, ona ostaje zatvorena u priče i pojavljuje se samo u jeftinim romanima i filmovima." odgovori mi pjesnik gledajući u nebo.

"Mi je osjećamo i srećemo persoficiranu u našim snovima." odgovorih mu sjećajući se nedavnog sna.

"Ima u univerzumu mjesto, mjesto između zemlje, mora i svjetla nad svjetlima, mjesto s kojega se vidi i čuje sve, mjesto na kojem se sve miriše i sve osjeća, mjesto na kojem je ljubav najviša svećenica, to je mjesto nad mjestima, od tamo smo krenuli u ovu pustinju koju nazivamo stvarnost."reče mi pjesnik dok smo stajali na hridima iznad mora.

"Gdje je to mjesto?" upitah ga snena

"Mi ga svojim postojanjem stvaramo"

"Šta je ovdje bilo prije nas?"

"Bio je kaos" pjesnikov glas je dobio drugačiji zvuk

"A onda je nastao univerzum i mi u njemu"

"Ne, mi smo dio njega, mi smo početak, bez nas nebi bilo harmonije."glas mu se ponovo sjedinjavao s tonovima sna.

"Mi smo dio Mandelbrotovog drveta koje štiti naš život od uništenja. Nekada se, u ovom beskraju osjećam kao Schroedingerova mačka zatvorena u kutiju sna. Bojim se probuditi, jer kada otvorim kutiju, iza sna postoje različite mogućnosti od kojih je samo jedna istinita. Ovdje u snu smo branjeni od demona koji pokušavaju promijeniti zakone naših života."

"Vratimo se u stvarnost" reče mi pjesnik nepovjerljivo

"Šta misliš gdje smo sada?"upitah ga da produžim san

"U tvojoj priči."

"Objasni mi kako smo stigli u priču"

"Možda smo negdje u svjesti prekoračili granicu brzine pa stvarno lutamo vremenom u oba smjera"

"Možda smo stvarno nesvjesno otkrili tako dugo traženu vremensku mašinu"

"Ali ja ne osjećam kvantizaciju"

"Ne možeš je osjetiti kada još nismo stvarno naučili što je to"

"Do maloprije smo bili u našoj dnevnoj sobi. Objasni mi kako smo ušli u svijet zrcala"

"Vjerujući" rekoh mu nesigurno jer sama nisam znala pravi odgovor.

"U što?"

"U ljubav, jer ljubav je jedina energija koja ne poznaje entropiju, ona uvijek iz sebe same raste, ona se ne nagomilava, ona je sama sebi izvor"

"Ali na vratima bajki stoje uvijek zli duhovi koje treba pobjediti i dobri u koje treba vjerovati" reče mi pogleda puna sna.

"To je ono što smo kao djeca učili da bi postali dobri ljudi. Sjećaš li se da su bajke uvijek završavale pobjedom dobrih, u njma je Ljubav uvijek pobjednica."

"Vjerovanje u nešto neobjašnjeno uvjetuje pobjedu nad heretičkim vjerovanjem, da bi povjerovali u dogme"

"Zbog toga jer nismo povjerovali u dogme smo voljom onih koji su bili jači protjerani iz zamišljenog raja"

"Zar to nije bila volja Božja?"upita me pjesnik smješkajući se.

"To je ono još neobjašnjeno u nama, to je ono što je stvaralo mitove, ono što je isprepleteno u svim dječjim bajkama u svim religijama pa i našoj, osjećaj straha od nepoznatog. To nepoznato uvijek umrtvljuje osjetila, koči želju sputava ljubav, traži žrtve."

"Žrtvovanje je ružna riječ"

"Priča kaže da je Isust žrtvovao sebe da bi mi živjeli, ali čovjek je bio prije njega, on je došao kasnije."

"Zašto je to učinio"

"On je samo dio priče koju su stvorili drugi da ne otkrijemo istinu početka, da prestanemo pitati i odgovarati, da ne stignemo do izvora, da ne otkrijemo ono što je Giordano ipak spoznao"

"Bog ima bezbroj oblika, on je multiplicirana istina koja živi u svim narodima"

"On je bio i prije nego je rođen u štalici, on se udomio u čovjeku za čovjeka, on je beskonačnost koja traje u konačnosti tijela koje su ubili moćnici vremena da mogu dalje vladati neukima"

"On je Schroedingerova mačka zatvorena u kutiji ljudskog nezanja. Kada otvorimo kutiju umire vjerovanje." izgovorih misao nesigurna u ono što govorim.

"Mačka je izmišljena da bi nam postalo jasno da još uvijek nerazumijemo koje mogućnosti se u nama i prirodi skrivaju." odgovori mi pjesnik

"Za mene je Bog ljubav, energija kojom smo pobijedili dan i ušli u svijet zrcala" rekoh mu tiho."Uspjeli smo ovaj put zajedno doći do vrata vremena. Ovdje se zrcali prošlost i naslućuje budućnost, ovdje je raskrižje svih puteva kojima smo kročili."