Šime Ljubić
Don Šime Ljubić (Stari Grad na Hvaru, 24. svibnja 1822. - Stari Grad na Hvaru, 19. listopada 1896.), župnik, hrvatski arheolog, povjesničar i biograf.
Studirao je teologiju u Zagrebu, a povijest i slavistiku u Beču. Bio je upravitelj Arheološkog muzeja u Splitu, a boravio je u Mletačkim arhivima gdje se skupljao građu koju je kasnije objelodanila JAZU. Kasnije je bio ravnatelj Arheološkog muzeja u Zagrebu.
Osnovao je Hrvatsko arheološko društvo i pokrenuo njegovo glasilo "Viestnik hrvatskoga areheologičkoga družtva".
Pisao je radove iz antičke numizmatike, o prepovijesnim i rimskim nalazima, skupljao građu za Narodni muzej, objavio srednjevjekovne statute Budve, Skradina i Hvara te radove o odnosima Dubrovnika i Venecije, o Markantunu de Dominisu, Petru Hektoroviću. Sudjelovao je u narodnom preporodu u Dalmaciji, a bavio se i književnim radom.
Vijest da je UNESCO u Quebecu na Listu svjetske baštine uvrstio i glasovito Starogradsko polje obradovala je brojne poklonike prirodne i kulturne baštine u našoj zemlji.
Ipak, većina medija je u tom smislu spominjala antički ager, kao da je riječ o rimskoj parcelaciji zemlje, što naravno nije točno, jer je po srijedi hora, dakle, najbolje sačuvani primjer starogrčke parcelacije na Mediteranu.
Prvi je to ustvrdio akademik don Šime Ljubić još u XIX. st.,
Zbornik, sadržava uz radove izrečene na skupu i bibliografiju Šime Ljubića te literaturu o njemu, a time se uzvratio dug poznavanju zaslužnoga svestranog hrvatskog znanstvenika
bglavac
irida
edin.kecanovic
