U odrazu svakodnevnog, pregleda,preispitivanja nasušne nam stvarnosti i onog željenog, tako teško i bolno (ne) ostvarivog cilja kome svatko od nas stremi, podvlačimo crtice, zbrajajuć i oduzimajuć, da vidimo gdje smo, kako smo i kako sutra dalje?

   Ljudi kažu, počni MESTI ispred svog kućnog praga, pa dobro, (ne zamjerite mi na ponekom zrncu prašine koje ču uzvitlati). Još kao dijete stvarno sam volio metlice koje sam sam i napravio, da sa njima pometem dvorište u kojem smo se mi djeca tako dobro i lijepo igrala. Bila je to za mene (u meni usađena) potreba i sveta dužnost, koju osječam cijeli svoj život do ovih dana, kada Vam kao prijateljima želim predoćiti svoje postupke, poglede, da što čišćije, dobro i lijepo poostvarujem željeno, DOK I SAM NEBUDEM POMETEN OD NAŠE NAM NEUMITNE SUDBE...

   U mojem pristupu sebeizgradnji, gore pomenuti IDEALI, bili su mi neka zvijezda vodilja, orijentirka, pa sve saznanje i obrazovanje moralo je proći kroz njihovo svijetlo, pa tako i ova (za mene) ključna misao slavnog Marcela Prousta ," U potrazi za izgubljenim vremenom"

   Tako za razumjevanje života kao proslave propisivana je dužnošću nagona. Čovijek -- Umjetnik u svakom času mora slušati svoj nagon, i zato je Umjetnost nešto najozbiljnije od svih stvari, najstroža životna škola i pravi strašni sud -- Tu ču pridodati kao parafrazu Thomasa Mana, -- Umjetnost kao odraz života,a posebno mi dragu misao Andre Malraux-a, koji iznosi, DA NAM JE (UMJETNOST) DAROVANA MOGUČNOST POBUNE U SEBI I OKO SEBE (što je izazovna šansa) U SMISLU (PRO)MJENE PROTIV PROLAZNOSTI,SVIH OGRANIĆENJA, DO NEGACIJE I SAME SMRTI.

   I na završetku podsječam na postavljeno nam pitanje, slično onom davnog Egipčanina u svojim stihovima "Čovijek umoran od života" (iz kontemplativne poezije XII dinastije)

   KOME DANAS DA GOVORIM?

   ZLA SU MI BRAĆA;

   DANAŠNJI PRIJATELJI NE POZNAJU LJUBAV.

    KOME DANAS DA PROGOVORIM?

    SRCA SU LAKOMA,

    SVI REDOM PLAČKAJU TUĐU IMOVINU.