Sinoć sam sva mokra (k'o pivac, kažemo mi) upala u kuću. Unatoč ogromnoj količini kiše, nisam za inat htjela obući čizmice, jer… proljeće je!  I stavim potpuno mokre tenisice u ćošak u pravcu gdje puše klima, računajući da ću uključiti klimu i osušiti ih… i potpuno zaboravim na njih. Nešto poslije sam obaviještena da klima uređaj nešto čudno svijetli jer je nekome ispao daljinski iz ruke i pokvario se. Nema veze, kažem, ovih ćemo dana nekoga pozvati da to popravi. I odem ja leć'. Ustajem ujutro, kad – klima grije li grije. Sama se upalila. Ok. Ugasimo je. I zaboravim ja na tu priču s klimom dok u podne nisam krenula na posao i tražila tenisice. Kad one fino u ćošku stoje – suhe! Joj, što sam se obradovala. Kako je klima znala da ih treba osušiti iako sam ja na to posve zaboravila? :) I naravno, odmah sam se sjetila mojih omiljenih junaka iz viceva – Muje i Hase… kad je Mujo rekao Hasi da je termosica najčudesnija stvar na svijetu. „Kako to misliš?“ upita ga Haso. „Pa fino – ljeti hladi, a zimi grije tekućinu.“ „E, pa šta je u tome čudesno?“ „Pa kako termosica zna jel' zima il' je ljeto?“ :)

   Dok sam hodala prema poslu ugledala sam djevojčicu koju obožavam, nemam pojma zašto, al' od prvog trenutka kad sam je ugledala jako je volim. Išla je drugom cestom, u pravcu suprotnom od moga. Vidjela sam je i nasmiješila sam se. „Anja! Okreni se da ti mahnem.“ … pomislim u sebi. No, Anja je žurila, a znala sam i kamo. Na vlak. Gledala je samo pravo, ni na što se nije obazirala. Pratila sam je pogledom. Metar – dva prije nego što će mi izaći iz vidokruga, okrenula se prema meni, nasmijala se kad me ugledala i mahnula mi ručicom za pozdrav.

   Ajmo se malo igrati, pomislim. Trebam odgovor na jedno pitanje. Vrlo kratak – da ili ne. I postavim ja pitanje, u sebi, naravno. I dogovorim se da je pravilo igre to što ću pratiti sve riječi koje do mene dopru i budno paziti da li će prva riječ koja mi dođe biti „da“ ili „ne“. Prvo sam uzela knjigu. Već u drugoj rečenici pisalo je „da“. Čitajući dalje, vidjela sam da na toj stranici ima barem desetak negacija i samo to jedno „da“. Zanimljivo, al nastavljam dalje. Dosađujem. Želim biti sigurna. Dva vrlo kratka javljanja bez potvrde, bez negacije… a ja čekam odgovarajuću riječ. Treća osoba, nakon uvodnih par rečenica, reče: „Misliš li da… ?“ Skoro sam skočila u zrak. Čovjek me gleda, ništa mu nije jasno. Odgovor koji sam priželjkivala! :) Pratit ću još malo, mislim, pa se skoncentriram na riječi voditeljice na radiju. Nakon par rečenica, napokon je rekla: da. I ja sam, napokon, sa radošću u srcu, prihvatila „da“ kao konačan odgovor.

   Bezbroj je „slučajnosti“ u mome životu… Nazove me osoba na koju upravo mislim, nakon „sto godina“ naiđe netko koga sam se sjetila, dobijem nešto što mi treba baš onda kad mi treba… ma, tko bi to sve nabrojio! Zabavno! Vrlo zabavno!