Iako sam bila prva na programu za operaciju taj dan, već prije 9h sam osjetila poznato titranje straha u kostima. Trudila sam se disati, fokusirati na pozitivno, no lijekovi koje daju za smirenje (a i čišćenje) učinili su svoje. Teško je ostati imun kad vidiš oko sebe ljude u zelenim odijelima, prekrivenih usta sa zelenim kapama na glavama (oni više fancy imaju popularne marame, kao glumci iz serija Anatomija, dr. House..). Sve okolo je kirurški čelik, sve (vrata, kante za smeće, kreveti),... uf uf diši, diši...

I čekajući, razmišljala sam kako je tek drugim ljudima koji svoje emocije i stanja nikad ne kontroliraju??! Znate za izreku „mozak je kao majmun, ako ga pustiš samo će skakati i raditi nered“. Da, što je s ljudima koji svog „majmuna“ nikad ne kontroliraju? Hm kao da je sad bitno...gotovo da ja mog ne mogu kontrolirati.

Jedan trenutak moj „majmun“ opet je bio preusmjeren na pozitivan ishod, a onda bi opet zabrijao i podsjeti me da postoji samo jedna stepenica od ovog mjesta i onog famoznog tunela svjetlosti koji samo rijetki imaju sreću vidjeti i vratiti se! Ne, ne, to ne želim za sebe.... Do trenutka ulaska u operacionu dvoranu bila sam skoro oduzeta (od straha naravno).

Srećom, pozitivan fokusa se je isplatio i prizvao  u moje iskustvo nježne medicinske sestre, obzirne i stručne liječnike. Svima sam vrlo zahvalna. Posao im je krajnje odgovoran i ne mogu si priuštiti da se „danas ne osjećaju dobre volje“ jer o njima ovisi jedan život, jedna duša.