Većina ljudi je, i ne znajući to, uspavana.

Rađaju se uspavani, žive uspavani, žene se i udaju uspavani, podižu djecu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude.

Nikada ne uspjevaju da shvate ljepotu i čudesnost onoga što nazivamo ljudskom egzistencijom.

Svi mistici ovog svijeta, koja god da je njihova religijaili filozofija, slažu se u jednom: da je sve dobro, sve je,dobro.  Čak i ako caruje haos, sve je dobro. To je, naravno, čudan paradoks.

Pa ipak, većina ljudi nikada ne uspjeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san. Žive u košmaru.

Jedan čovjek lupa na vrata sobe svoga sina.

“Čarli”, kaže, “probudi se!”

“Neću da ustanem, tata”, odgovori mu Čarli.

Otac viče: “Ustaj, moraš u školu!”

“Neću da idemu školu”, kaže Čarli.

Otac ga pita: “A zašto nećeš?”

“Iztri razloga,” kaže Čarli.  ”Kao prvo, škola mi je dosadna; drugo, učenici mi se rugaju; a treće, mrzim školu.”

Otac mu onda uzvrati:

“Dobro, sad ću ja tebi reći tri razloga zbog kojih moraš da odeš u školu; kao prvo, to je tvoja dužnost; drugo, jer imaš četrdeset pet godina; a treće, jer si direktor.”

Probudite se! Probudite se! Odrasli ste. Niste više mali da samo spavate. Probudite se! Prestanite da se zabavljate svojim igračkama.