Pozitivni nacionalizam

(I) Neotorijevstvo

Primjeri su ljudi poput Lorda Eltona, A.P. Herberta, G.M. Younga, profesora Pickthornea, literatura Torijevskog reformskog odbora i magazini kao što su New English Review i Nineteenth Century and After. Stvarna sila koja motivira neotorijevstvo, daje mu nacionalistički karakter i odvaja ga od običnog konzervativizma jeste želja da se ne prizna da su britanska moć i utjecaj opali. Čak su i oni koji su dovoljno realni da uvide kako britanska pozicija u vojnom smislu više nije što je bila skloni tvrditi da ''engleske ideje'' (koje obično ostanu nedefinirane) treba da vladaju svijetom. Svi neotorijevci su antiruski nastrojeni, ali je ponekad težište na antiamerikanizmu. Znakovito je da ovaj misaoni pravac, čini se, stiče poklonike među mlađim intelektualcima, ponekad bivšim komunistima, koji su prošli kroz uobičajeni proces razočaravanja i razočarali se u njega. Anglofob koji iznenada postaje žestoko probritanski orjentiran je prilično uobičajena figura. Pisci koji ilustriraju ovu tendenciju su F.A. Voigt, Malcolm Muggerige, Evelyn Waugh, Hugh Kingsmill, a u psihološkom smislu sličan razvoj se može vidjeti kod T.S. Elliota, Windhama Lewisa i raznih njihovih sljedbenika.

(II) Keltski nacionalizam

Velški, irski i škotski nacionalizam se u nekim tačkama razmimoilaze, ali su slični po svojoj antiengleskoj orjentaciji. Članovi sva tri pokreta su se protivili ratu, a nastavili sebe opisivati kao proruski orjentirane, i ta skupina luđaka s periferije je za sebe čak tvrdila da je istodobno proruska i pronacistička. Ali keltski nacionalizam nije isto što i anglofobija. Njegov glavni motiv je vjerovanje u prošlu i buduću veličinu keltskih naroda, i jarko je obojen rasizmom. Kelt bi imao biti duhovno superioran u odnosu na Saksonca – jednostavniji, kreativniji, manje vulgaran, manji snob itd. – ali uobičajena glad za moći je tu, ispod površine. Jedan njen simptom je zabluda da bi Irska, Škotska, pa čak i Vels mogli sačuvati svoju nezavisnost bez pomoći sa strane, i da ništa ne duguju britanskoj zaštiti. Među piscima, dobre primjere ovog misaonog pravca predstavljaju Hugh McDiarmid i Sean O'Casey. Niti jedan savremeni irski pisac, čak niti veličine poput Yeatsa ili Joycea, nije potpuno oslobođen tragova nacionalizma.

(III) Cionizam

On ima sve uobičajene karakteristike jednog nacionalističkog pokreta, ali njegova američka varijanta se doima nasilnijom i zloćudnijom od britanske. Klasificiram ga kao direktni a ne preneseni nacionalizam zato što cvjeta gotovo isključivo među samim Židovima. U Engleskoj je inteligencija, iz nekoliko prilično nesuvislih razloga, na strani Židova u vezi s palestinskim pitanjem, ali im do njega nije jako stalo. Svi ljudi dobre volje u Engleskoj su također prožidovski orjentirani u smislu da osuđuju nacističko proganjanje Židova. Ali teško da se kod nežidova može sresti bilo kakva stvarna nacionalistička lojalnost, ili vjerovanje u urođenu superiornost Židova.

Preneseni nacionalizam

(I) Komunizam - (II) Politički katolicizam - (III) Rasni osjećaji

Staromodni prezrivi stav prema ''urođenicima'' je u Engleskoj znatno oslabljen, a razne pseudo-znanstvene teorije koje potcrtavaju superiornost bijele rase su odbačene.[9] Među inteligencijom se rasni osjećaji javljaju samo u transponiranom obliku, tj. kao vjerovanje u urođenu superiornost obojenih rasa. To vjerovanje je sada sve više uobičajeno među engleskim intelektualcima, i vjerovatno je češće prouzročeno mazohizmom i seksualnim frustracijama nego kontaktom sa istočnjačkim i crnačkim nacionalističkim pokretima. Snobizam i sklonost ka oponašanju imaju jak utjecaj čak i među onima kojima nije jako stalo do rasnih pitanja. Gotovo svaki engleski intelektualac bi se zgrozio nad tvrdnjom da su bijele rase superiorne u odnosu na obojene, dok mu suprotna tvrdnja ne bi bila za osudu, čak i ako se on sa njom ne slaže. Nacionalistička privrženost obojenim rasama je obično pomiješana sa vjerovanjem da su njihovi seksualni životi superiorni, te je nastala obimna podzemna mitologija o seksualnoj moći crnaca.

(IV) Klasni osjećaji

Među intelektualcima iz višeg i srednjeg staleža javljaju se samo u transponiranom obliku – tj. kao vjerovanje u superiornost proleterijata. I u ovom slučaju je pritisak javnog mnijenja na inteligenciju ogroman. Nacionalistička lojalnost proleterijatu, i najdublja teoretska mržnja prema buržoaziji mogu koegzistirati, a često i koegzistiraju, sa običnim snobizmom u svakodnevnom životu.

(V) Pacifizam

Većina pacifista ili pripada opskurnim vjerskim sektama, ili su jednostavno humanisti koji se protive oduzimanju života, i radije ne razmišljaju dalje od toga. Ali postoji manjina pacifista intelektualaca čiji je stvarni, doduše skriveni, motiv, izgleda, mržnja prema zapadnoj demokraciji i divljenje koje osjećaju prema totalitarizmu.

Pacifistička propaganda se obično svodi na to da je jedna strana u sukobu jednako loša kao i ona druga, ali ako čovjek pažljivije promotri napise mlađih intelektualaca pacifista, vidjet će da oni nipošto ne sadrže nepristranu osudu, već su gotovo u potpunosti usmjereni protiv Britanije i Sjedinjenih Država. Osim toga, oni po pravilu ne osuđuju nasilje samo po sebi,  već samo nasilje  koje se koristi u odbrani zapadnih zemalja. Ruse, za razliku od Britanaca, ne osuđuju što se brane ratobornim sredstvima, i doista sva pacifistička propaganda ovog tipa izbjegava spominjanje Rusije i Kine. Ne tvrdi se tu, ponavljam, da bi se Indijci trebali odreći nasilja u svojoj borbi protiv Britanaca.

Pacifistička literatura obiluje dvosmislenim tvrdnjama koje, čini se, znače (ako uopće išta i znače) da su državnici tipa Hitlera poželjniji od onih Churchillovog tipa, i da je nasilje možda oprostivo ako je dovoljno nasilno. Nakon pada Francuske, francuski pacifisti su se, suočeni sa jednim stvarnim izborom koji njihovi engleski kolege nisu morali napraviti, uglavnom priklonili nacistima, a u Engleskoj se čini da je bilo malog preklapanja članstva Unije zakletih na mir i Crnokošuljaša. Pisci pacifisti su pisali hvalospjeve Carlyleu, jednom od intelektualnih otaca fašizma.

Sve u svemu, teško je ne misliti da je pacifizam, onakav kakav se javlja kod jednog dijela inteligencije, potajno inspiriran divljenjem spram moći i efikasnoj okrutnosti. Pacifisti su napravili grešku kad su tu emociju prikačili za Hitlera, ali ona se lako može ponovo prenijeti.

Negativni nacionalizam

(I) Anglofobija

Među inteligencijom je podrugljiv i blago neprijateljski stav prema Britaniji manje-više obavezan, ali on je u mnogim slučajevima neizvještačena emocija. Za vrijeme rata, ona se manifestirala kroz defetizam inteligencije, koji je odolijevao dugo nakon što je postalo jasno da sile Osovine ne mogu pobijediti. Mnogi nisu skrivali zadovoljstvo kada je pao Singapur, ili kada su Britanci bili istjerani iz Grčke, i osobito nerado se vjerovalo dobrim vijestima kao što su El Alamein ili broj njemačkih aviona oborenih u Bici za Britaniju. Dakako, engleski intelektualci ljevičari nisu zapravo željeli da Nijemci ili Japanci dobiju rat, ali mnogi od njih nisu mogli da se ne uzbude gledajući svoju vlastitu zemlju poniženu, i željeli su spoznati da je konačna pobjeda ostvarena zahvaljujući Rusiji, ili možda Americi, a ne Britaniji.

Mnogi intelektualci se na spoljnopolitičkom planu vode načelom da svaka frakcija koju podržava Britanija mora biti u krivu. Kao rezultat toga, mišljenje ''prosvijetljenih''  predstavlja u velikoj mjeri odraz konzervativne politike u ogledalu. Anglofobija je uvijek podložna obrtanju, i zbog toga je pacifist iz jednog rata, koji je postao belicist u sljedećem uobičajena pojava.

(II) Antisemitizam

Trenutno postoji malo dokaza o njemu, pošto su nacistički progoni učinili da svako ko razmišlja bude na strani Židova, a protiv njihovih ugnjetavača. Svako ko je dovoljno obrazovan da je čuo za riječ ''antisemitizam'' tvrdi da je, naravna stvar, oslobođen istog, te se antižidovske opaske brižljivo eliminiraju iz svih vrsta literature.

U stvari se čini da je antisemitizam široko rasprostranjen, čak i među intelektualcima, a sveopća urota šutnje vjerovatno doprinosi njegovom rasplamsavanju. Osobe ljevičarskih razmišljanja nisu imune na njega, a na njihov stav ponekad utječe činjenica da su trockisti i anarhisti uglavnom Židovi. Ali antisemitizam prirodnije leži ljudima konzervativnih naginjanja, koji Židove sumnjiče za slabljenje nacionalnog morala i razvodnjavanje nacionalne kulture. Neotorijevci i politički katolici su uvijek podložni antisemitizmu, makar na mahove.

(III) Trockizam

Ova riječ se koristi u tako širokom smislu da obuhvata anarhiste, demokratske socijaliste, pa čak i liberale. Ja ovdje njome označavam doktrinarnog marksista čiji je glavni motiv neprijateljstvo spram Staljinovog režima. Trockizam je bolje proučavati u opskurnim pamfletima i listovima poput Socijalističkog apela nego u radovima samog Trockog, koji nipošto nije bio čovjek sa samo jednom idejom.

Iako je trockizam u nekim mjestima, Sjedinjenim Državama na primjer, u stanju privući velik broj pristaša i razviti se u organiziran pokret sa svojim vlastitim malim führerom, njegova inspiracija je u biti negativna. Trockist je protiv Staljina, baš kao što je komunist za njega, i poput većine komunista on ne želi mijenjati vanjski svijet koliko želi osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njegovu korist.

U oba slučaja, prisutna je ista opsesivna fiksacija na jednu jedinu temu, ista nesposobnost da se formira istinski racionalan stav baziran na vjerovatnoći. Činjenica da su trockisti svugdje progonjena manjina, i da je optužba koja se obično iznosi protiv njih, tj. da kolaboriraju sa fašistima očigledno lažna, stvara dojam da je trockizam intelektualno i moralno superioran u odnosu na komunizam; ali upitno je da li postoji neka velika razlika. Najtipičniji trockisti su u svakom slučaju bivši komunisti, i do trockizma svi dolaze isključivo preko nekog od ljevičarskih pokreta. Niti jedan komunist nije siguran od iznenadnog skretanja u trockizam, osim ako ga za njegovu partiju ne veže dugogodišnja navika. Čini se da se obrnuti proces ne dešava tako često, iako za to nema jasnog razloga.

U klasifikaciji koju sam gore pokušao napraviti, činit će se da sam često pretjerivao, prepojednostavljivao, iznosio neosnovane pretpostavke i izostavio činjenicu da postoje obični, časni motivi.

To je bilo neizbježno, zato što u ovom eseju pokušavam izolirati tendencije koje postoje u mislima svih nas i pervertiraju naša razmišljanja, a da se ne javljaju u čistom stanju ili operiraju kontinuirano. Važno je na ovom mjestu popraviti previše pojednostavljenu sliku koju sam morao naslikati.

Za početak, niko nema pravo pretpostaviti da je svako, ili čak svaki intelektualac inficiran nacionalizmom. Kao drugo, nacionalizam može biti povremen i ograničen. Inteligentan čovjek se može djelomice odati vjerovanju koje ga privlači, a za koje on zna da je apsurdno, a može ga dugo držati van svog uma i vraćati mu se samo u trenucima bijesa ili sentimentalnosti, ili kad je siguran da se ne radi ni o kakvom važnom pitanju. Kao treće, nacionalistički kredo se može usvojiti iz dobrih namjera, sa nenacionalističkim motivima. Kao četvrto, u istoj osobi može koegzistirati više vrsta nacionalizma, čak i vrste koje se međusobno poništavaju.

Sve vrijeme govorim ''nacionalist radi ovo'' ili ''nacionalist radi ono'', koristeći u svrhu ilustracije ekstreman tip nacionalista koji jedva da je pri zdravoj pameti, i koji u svojoj glavi nema neutralnih područja niti interesa za bilo šta izuzev borbe za vlast. U biti, takvi ljudi su prilično uobičajeni, ali nisu vrijedni baruta i zrna. U stvarnom životu se mora boriti protiv Lorda Eltona, D.N& Pritta, Lady Houston, Ezre Pounda, Lorda Vansittarta, Oca Coughlina i ostatka te sumorne bratije, ali njihovu intelektualnu deficitarnost ne vrijedi ni isticati. Monomanija je nezanimljiva, a činjenica da niti jedan nacionalist zadrtije fele nije kadar napisati knjigu koja će, nakon što prođu godine, biti vrijedna čitanja, ima određeni deodorirajući efekt.

Ali i kad čovjek prizna da nacionalizam nije svugdje trijumfirao, i da još uvijek postoje ljudi koji svoju prosudbu nisu ostavili svojim željama na milost i nemilost, ostaje činjenica da je mentalna navika nacionalizma rasprostranjena, i to toliko da se razni veliki i teški problemi – Indija, Poljska, Palestina, Španjolski građanski rat, moskovska suđenja, američki crnci, rusko-njemački pakt ili šta već – ne mogu razmatrati na razumnoj ravni, ili to barem nikad nije slučaj.

Eltoni, Pitti i Coughlini, od kojih je svaki zapravo jedna velika usta koja iznova i iznova izvikuju jednu te istu laž, očigledno su ekstremni slučajevi, ali mi se zavaravamo ako ne shvatamo da im možemo sličiti u trenucima nepažnje.

Dovoljno je udariti određenu žicu, dovoljno je nagaziti ovaj ili onaj žulj – a to može biti žulj čije se postojanje dotad nije niti slutilo – pa da se i najpravednija osoba fine naravi pretvori u okrutnog partijaša kojem je na umu samo da ''zada udarac'' protivniku, i kojem je svejedno koliko laži pri tome izgovori i koliko logičkih grešaka počini. 

Kada je Lloyd George, koji je bio protivnik Burskog rata, u Donjem domu obznanio da britanski službeni izvještaji tvrde da je, kad se cifre saberu, ubijeno više Bura nego što cijela burska nacija broji, ostalo je zapisano da je Arthur Balfour skočio na noge i uzviknuo: ''Gade!'' Vrlo malo ljudi je imuno na zastranjivanja tog tipa. Crnac kojeg odbije bijela žena, Englez koji čuje Amerikanca kako ignorantski kritizira Englesku, katolički apologet kad ga se podsjeti na Španjolsku armadu, svi će reagirati na isti način. Jedan ubod u nacionalistički nerv i intelektualna čestitost može iščeznuti, prošlost se može mijenjati i najjasnije činjenice se mogu poricati.

Tipovi nacionalista

Ako čovjek bilo gdje u svojoj glavi gaji nacionalističku lojalnost ili mržnju, određene činjenice su mu neprihvatljive, iako na neki način zna da su istinite. Evo samo nekoliko primjera. Dole sam naveo pet tipova nacionalista, i uz svaki tip priložio jednu činjenicu koju taj tip nacionalista nikako ne može prihvatiti, čak ni u svojim najskrivenijim mislima.

Britanski torijevac. Britanija će iz rata izići smanjene moći i prestiža.

Komunist. Rusija bi pretrpjela poraz od Njemačke da joj nisu pomogle Britanija i Amerika.

Irski nacionalist. Irska je u stanju očuvati nezavisnost samo zahvaljujući britanskoj zaštiti.

Trockist. Ruske mase prihvataju Staljinov režim.

Pacifist. Oni koji se ''odriču'' nasilja mogu to raditi isključivo zato što drugi  čine nasilje u njihovo ime.

Sve te činjenice su itekako očigledne ako je slučaj htio da se ne upetljaju emocije: ali tip osobe naveden u svakom od ovih slučajeva ih ne može trpiti, pa ih mora poricati, i na tom poricanju konstruirati lažne teorije.

Vraćam se zapanjujućem neuspjehu vojnog predviđanja u ratu. Mislim da je istina da je inteligencija bila u krivu u većoj mjeri nego obični ljudi, i da je bila u krivu upravo zato što je bila pod većim utjecajem partijaških emocija. Prosječan intelektualac sa ljevice je, naprimjer, vjerovao da je rat izgubljen još 1940, da će Nijemci sigurno pregaziti Egipat 1942, da Japanci nikad neće biti istjerani iz zemalja koje su osvojili, i da angloamerička kampanja bombardiranja nije imala nikakvog efekta na Njemačku. On je mogao vjerovati u te stvari zato što mu je njegova mržnja prema britanskom vladajućem staležu branila da prizna da britanski planovi mogu uspjeti. Nema kraja glupostima koje čovjek može progutati ako je pod utjecajem takvih osjećaja.

Naprimjer, čuo sam tvrdnju, iznesenu sa sigurnošću, da su američke trupe dovedene u Evropu ne da bi se borile protiv Nijemaca, već da bi ugušile englesku revoluciju. Čovjek mora pripadati inteligenciji da bi vjerovao u takve stvari: niti jedan običan čovjek ne bi mogao biti takva budala.

Kad je Hitler napao Rusiju, zvaničnici Ministarstva informiranja su ''kao popratnu informaciju'' objavili upozorenje da bi Rusija mogla pasti za šest sedmica. Komunisti su, sa druge strane, svaku fazu rata smatrali ruskom pobjedom, čak i kad su Rusi bili odbačeni gotovo do Kaspijskog mora i kad ih je bilo zarobljeno nekoliko miliona. Nema potrebe za nabrajanjem primjera.

Poenta je da, čim se umiješaju strah, mržnja, ljubomora i obožavanje moći, osjećaj za stvarnost se rasklima. Kako sam već istakao, također se rasklima i osjećaj za pravedno. Nema tog zločina, apsolutno nema tog zločina koji se ne može oprostiti kada ga počini ''naša'' strana. Čak i kad ne poriče da se zločin dogodio, čak i kad zna da je to upravo onakav zločin kakav je u nekom drugom slučaju osudio, čak i kad prizna da je u intelektualnom smislu nepravedan – čovjek i dalje nije u stanju osjećati da je taj zločin pogrešan. Radi se o lojalnosti, stoga samilost prestaje funkcionirati.

Razlog porasta i širenja nacionalizma je preveliko pitanje da bi ga se ovdje postavilo. Dovoljno je reći da je on, u oblicima u kojima se javlja kod engleskih intelektualaca, iskrivljeni odraz zastrašujućih bitaka koje se zaista odvijaju u vanjskom svijetu, i da je njegove najgore besmislice omogućio slom patriotizma i religijskih uvjerenja. Ako čovjek slijedi ovu misao, u opasnosti je da ga ona odvede u neku vrstu konzervativizma ili u politički kvijetizam.

Može se uvjerljivo tvrditi – a to je vjerovatno čak i tačno – da je, na primjer, patriotizam cjepivo protiv nacionalizma, da monarhija štiti od diktature, a organizirana religija od praznovjerja. Ili, opet kažem, može se tvrditi da nikakav nepristran stav nije moguć, da sva kreda i ciljevi podrazumijevaju iste laži, besmislice i barbarstva, a to se često navodi kao razlog nemiješanja u politiku.

Ja ne prihvatam taj argument, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što se u modernom svijetu niko ko se može opisati kao intelektualac ne može ne miješati u politiku, u smislu da ga ona ne zanima. Mislim da se čovjek mora baviti politikom – koristim tu riječ u širokom smislu – i da mora imati preferencije: to jest, mora prepoznati da su neki ciljevi objektivno bolji od nekih drugih, čak i ako se za njih bori jednako lošim sredstvima.

Što se tiče nacionalističkih ljubavi i mržnji o kojima sam govorio, one su dio građe većine nas, sviđalo se to nama ili ne. Ne znam da li je moguće riješiti ih se, ali vjerujem da je moguće boriti se protiv njih, i da je to u biti jedno moralno nastojanje.

To je prije svega pitanje otkrivanja šta smo zapravo, kakva su zaista naša osjećanja, a zatim i ostavljanja prostora za neizbježnu pristranost. Ako mrzite Rusiju i bojite je se, ako ste ljubomorni na moć i bogatstvo Amerike, ako prezirete Židove, ako imate kompleks inferiornosti u odnosu na britanski vladajući stalež, ne možete se tih osjećaja riješiti pukim razmišljanjem.

Ali možete barem priznati da ih gajite, i spriječiti ih da kontaminiraju vaše mentalne procese. Emocionalni porivi od kojih se ne može pobjeći, i koji su možda čak i potrebni za političko djelovanje, trebali bi moći koegzistirati sa prihvatanjem stvarnosti. Ali za to je, ponavljam, potrebno moralno nastojanje, a savremena engleska književnost, ukoliko je uopće svjesna važnih pitanja našeg doba, pokazuje kako je malo nas koji smo na to nastojanje spremni.

Džordž Orvel, maj 1945.
 

Novi pogledi, Sarajevo, jesen 2006.