«Čovjek, izgleda, unaprijed potroši neke svoje živote, pa kad poslije dogura do njih, oni mu se čine odživljeni i suvišni...

 

Lelujava je i pokretna naša prošlost; rijeka je to koja neprestano pomiče unatrag svoje izvore. Jer u našem svemiru ima vremena koliko hoćeš: mi ga stvaramo. Mi proizvodimo onoliko koliko nam u određenom času treba...

 

Nekad je bilo dovoljno svega nekoliko tisuća godina i već se stizalo do Dana Postanja...

 

Jedino čega u tom svemiru nema: vječnosti nema.

Vječnost nije beskonačno vrijeme: vječnost je bezvremenost...

 

I danas, u doba skučenosti, i sutra, u doba proširenih vidika, moj je zadatak da opisujem sjaj i tišinu anđeoskih krila...»

 

 

Vesna Krmpotić

«Čas je, Ozirise»