Čitanje na vlastitu odgovornost

Ovaj post sastoji se od nekoliko različitih postova koji su pisani u zadnjih pola godine, a nisu dovršeni niti objavljeni. Pisac ovih redaka pati od ozbiljnog sindroma ”nikad ništa ne privedem kraju”.  Čitanje je, kako stoji u naslovu, na vlastitu odgovornost, jer su tekstovi pisani uglavnom kao terapija nakon što lupanje glavom u zid nije pomoglo   

Odlomci možda nemaju zaključak niti neku naročitu poantu. Kako će i imat kad se borim s besmislom svega. Zato će ovo biti jedan besmisleni post.

….

Prije nekoliko dana gledala sam jedan dokumentarni film. Stigla sam gotovo na sam kraj, na zadnjih 30-ak minuta. Nekoliko kadrova tibetanske djece bilo je dovoljno da film zadobije moju punu pozornost. Radnja je ova, slijepa djeca penju se na Himalaje uz pomoć vodiča. Posebno me se dojmila priča jednog dječaka Tashija, kojeg je netko ukrao na tržnici dok ga je otac na trenutak izgubio iz vida. Pošto nisam gledala dokumentarac od početka, nisam shvatila da li je taj dječak slijep od rođenja ili je oslijepo naknadno. U svakom slučaju, život mu nimalo nije bio lak. Ta tv ekipa pronašla je njegove prave roditelje i odvela ga njima. Samo su njegov otac i brat bili živi. Majka mu je umrla, a sestra ga je otišla tražiti kada se izgubio i više je nikada nisu vidjeli.
Poanta tog penjanja na Himalaje jest da djeca steknu samopouzdanje, da shvate da iako su slijepa, mogu ostvariti što god požele. Jer oni su od svoje okoline prezreni i odbačeni, zbog svog stanja. I tako se djeca uspješno penju po planini, a vodiči koji su uglavnom Europljani, vode ih. Baš dirljiv i lijep dokumentarac, da vam srce zaigra od dobrote tih ljudi koji se s puno ljubavi i pažnje brinu o slijepoj djeci. Vodiči ih vode za ruku na opasnim područjima, ali djeca uglavnom uz pomoć štapa idu sama. I sve bi to bilo divno i krasno, i ni po čemu previše posebno, da  poslije filma nisam poželjela malo na internetu pročitati nešto o tom dokumentarcu. Kad ono, imam šta i vidjeti! Njihovi vodiči, mladi ljudi iz Europe, su također bili SLIJEPI !!! Ti vodiči su također slijepci koji su vodili slijepu djecu na Himalaje!! A ja to nisam ni primjetila čitavih pola sata! Oni su se najnormalnije ponašali, hodali i sve ostalo. Uopće nisu imali neke vidljive anomalije očiju pa da čovjek može skužiti da im nije u redu nešto s vidom.

Još nisam do kraja provalila koja je poruka iza ovoga, ali osjećam da je divovska.

Svemir mi je možda ovim htio poručiti da možda ipak postoje neki slijepci koji vide bolje od nas neslijepih. Slijepci koji mogu voditi. Postoje neki ljudi čije su oči slijepe, ali srca im očito imaju vid bolji i od šumske sove. Postoje ljudi koji se doimaju slijepima, ali odvest će nas ravno na Himalaje. Podignut će nas do neslućenih visina. Ovo je neka moja osobna dilema, i nadam se da ću je jednog dana  razumjeti. Radi se o tome da sam se živa prestravila kada sam shvatila koliko puta sam za dlaku završila u duhovnoj provaliji iz koje se možda životima ne bih izvukla. Koji je to faktor bio koji me svaki put spasio? Sada kad se okrenem i pogledam u te situacije, osjećam da nije bilo ni najmanje šanse da se strmeknem u tu provaliju, jer me jedna snažna ruka čvrsto držala. Ali zašto sam uopće plesala po rubu?

Zato danas jasno ili gotovo jasno vidim (ne usudim se baš ovo 100% tvrditi, jer mogu to biti samo izlučevine mog uma) kad se netko igra i skakuće uz rub provalije. I žao mi je to vidjeti. Da se razumijemo, nije to baš tako tragično kako ja to tragično zapisujem (studij književnosti je ostavio traga  ).

Duhovna provalija za mene znači ići duplo dužim putem, sladiti se duhovnim slatkišima koji ne vode direktno do cilja. Ali tko sam ja da sudim. Svatko ima svoj vlastiti ritam. Ali ne želim kasnije slušati kuku lele, ja bih kući, meni je dosadilo.  Zato pazi što želiš. Ako se već igraš, igraj se sa punom svijesti da se igraš i zabavljaš.

Mislim da je jedini način da zaista zalutamo i izgubimo se  kad nemamo jasnu predodžbu što je krajnji cilj. Ili kad nam se krajnji cilj čini dosadan i bezvezan. Izgleda da svi slijepci koji nam dođu kao vodiči su samo odraz našeg unutrašnjeg sljepila, naše unutrašnje rastresenosti i košmara. Ako vam dođe slijepac i hoće da vas vodi, onda se dobro zagledajte u sebe i prvo otklonite vlastitu sljepoću. Tada u vaš vidokrug više neće pristizati cirkuska karavana koja hodi po svijetu i zabavlja se hineći da ide Cilju. Zapravo, ružno je reći ”hineći da ide Cilju”. Jer to nije hinjenje, ona stvarno ide Cilju. Sve stvari i sva bića prirodno i spontano kreću se svom Cilju. Jednom i Jedinom. Ali karavana se igra i zabavlja,  i možda će proći još stotine tisuća godina i života, paklenih ognjeva i rajskih vrtova dok se ne vrati Kući. Nema ni u tome ništa loše. Možda sam ja jednostavno prestroga. Ali kako da ne budem, kad vidim sav ovaj plač i suze, bol i patnju koju su nam zadale naše vlastite igre i zabave. Kako da ne vičem ljudi, halo, vi se samo igrate! Ako vidim da se samo igraju. Uzimanje nove igračke neće izliječiti bol zbog polomljene prethodne igračke.

….

Krajnje je vrijeme da donesem odluku. Hoću li služit Boga, Svjetlost, Ljubav,  ili svoje strahove, koncepte i iluzije. Čiji sam sluga? Ako odaberem ovo prvo, čeka me lomljenje, kaljenje i čeličenje. Čeka me sve ono što ne volim, sve ono od čega bježim. Čeka me da stojim ispred ljudi i ne skrivam se. Čeka me da me ljudi gledaju u lice. Čeka me da me gledaju kao čudakinju i prolupanu jedinku. Čeka me da me gledaju kao zgubidana koji nije bio sposoban ništa u životu ”postići” pa se okrenio sferi nevidljivog. Čeka me da prestanem ne voljeti sve ono što ne volim, da prigrlim ono što odgurujem od sebe. Čeka me 1001 stvar koja nije lagana..

Ako odaberem ovo drugo, ovo prvo čeka me onda u nekoj sljedećoj inkarnaciji. Bolje je ne odgađati neizbježno. Svatko će se jednog dana zamislit nad besmislom vlastitog života, ugledati svoj odraz u crnom bezdanu ove egzistencije. Samo strašno je kada se čini da svi drugi nalaze i vide neki smisao osim tebe. Možda u tome leži sva bijeda i jad mog vlastitog postojanja. Što vidim druge oko sebe koji mi svojim životima i lažnim ili pravim srećama govore; vidi ovo je život, ovako bi trebala potrošiti svojih 50-60-80 godina života. Ovako se živi, ovo je smisao. Ali ja ne želim i neću. Neću da me zemaljske stvari zabavljaju, ne želim da sam sretna radi stvari, događaja i osoba. Ne želim da vanjski podražaji uvjetuju moja stanja ili sranja.

Što ako cijeli svoj život živim i provodim u skladu s drugima. Drugi ovo, drugi ono. Drugi ljudi ovako, drugi ljudi onako. Oni su moja referentna točka. Šta ako se ta referentna točka obriše? Što ako ne bude ničega s čime bi svoj život mogla usporedit? S čime bi svoja iskustva mogla usporedit? Što ako nestane svega? Dok sam bila mala znala sam ući u taj osjećaj ničega. Bio je zastrašujuć i veličanstven u isto vrijeme.

Možda smisao nije u stvarima, događajima, ispunjenim snovima i željama, tragedijama i suzama. Možda je smisao u onome što je u pozadini svega. Baš kao što se bit stvari ne očituje u njihovoj vanjštini nego u onome što im daje postojanje. Možda je to i moj/naš slučaj. Možda nije bitno hoće li moja guzica ostat zalijepljenja ostatak života za ovaj zeleni krevet, nego kakva ću ja biti, kako ću to prihvatiti i što ću s tim učiniti. Možda poanta nije u bojama, nego u bijeloj podlozi. Možda sav ovaj besmisao ima smisao, da ga barem netko prihvati kao svoga rođenog. Neodvojivog od smisla.

transcendentalnaobicnost