Oko je svjetiljka tvom tijelu. Kad ti je oko bistro, sve ti je tijelo svijetlo. A, kad je ono nevaljalo, i tijelo ti je tamno.
(Lk 11, 34)

    Mislimo da bi svijet bio spašen kada bismo samo mogli stvoriti više dobre volje i međusobne snošljivosti. Pogrešno.
    Ono što će spasiti svijet nije dobra volja i međusobna snošljivost, nego jasno razmišljanje. Od kakve je koristi biti snošljiv prema drugima ako si uvjeren da ti imaš pravo, a da svi oni koji se ne slažu s tobom imaju krivo? To nije snošljivost, nego ulagivanje. To ne vodi ujedinjenju srdaca, nego podijeli, jer se nalaziš iznad drugih. Takvo stanje može voditi samo do osjećaja nadmoći s tvoje strane i odbojnosti sa strane svojih bližnjih, i time do daljnjeg rasta međusobne nesnošljivosti.
    Prava međusobna snošljivost javlja se jedino iz istančane svjesnosti krajnjeg neznanja svih ljudi, kad je riječ o istini, jer istina je u biti tajna.
    Um je može osjetiti, ali je ne može shvatiti, a još manje izraziti. Naša mišljenja mogu ukazati na nju, ali je ne mogu staviti u riječi. Unatoč tome, ljudi sa žarom govore o vrijednosti dijaloga koji je u najgorem slučaju samo prikrivanje pokušaja da se drugog čovjeka uvjeri u ispravnost svojeg stanovišta, a u najboljem slučaju će te spriječiti da postaneš kao žaba u zdencu, koja misli da je taj zdenac cijeli svijet koji postoji.
    Što se događa kada se žabe iz različitih zdenaca okupe da razgovaraju o svojim uvjerenjima i iskustvima? Njihov vidokrug se toliko proširi da uključuje i postojanje drugih zdenaca osim njihovih, ali još uvijek ne slute da postoji ocean istine koji se ne može zatvoriti unutar zidova pojmovnih zdenaca. I tako naše jadne žabe ostaju podijeljene i dalje govore u granicama tvojeg i mojeg: tvoje i moje iskustvo, tvoja i moja uvjerenja, tvoja i moja ideologija. Dijeljenje mišljenja o formulama ne obogaćuje sudionike u raspravi, jer formule, isto kao i zidovi zdenca, odjeljuju, jedino neograničeni ocean ujedinjuje.
    Ali, da bi se moglo uroniti u taj ocean istine koji nije ograničen formulama, nužan je dar jasnog razmišljanja.
    Što je to jasno razmišljanje i kako se postiže?

    Prva stvar koju moraš znati jest da se ne zahtijeva puno učenja. To je tako jednostavno, da je dostupno i desetogodišnjem djetetu. Ono što je potrebno nije učenje, nego odučavanje, ne nadarenost, nego hrabrost.
    Shvatit ćeš to ako zamisliš malo dijete u rukama stare, debele sluškinje. Dijete je još premalo da bi pokupilo predrasude svojih predaka, i zato, kada se ugnijezdi u rukama te žene, ono u svojoj glavi ne uzvraća u okvirima etiketa kao što su: bjelkinja, crnkinja, lijepa, ružna, stara, mlada, majka, sluškinja; ono ne uzvraća na takve etikete, nego na stvarnost. Ta žena odgovara na potrebe tog djeteta za ljubavlju, i to je stvarnost na koju dijete uzvraća; ne na ime, izgled, vjeroispovijest, rasu, ili sljedbu te žene - to je potpuno i apsolutno nevažno.
    Dijete, za sada, nema uvjerenja i predrasuda. To su okolnosti iz kojih može izrasti jasno razmišljanje. A da bi to mogao postići, moraš odbaciti sve što si naučio i steći um djeteta nevinoga u odnosu na prošla iskustva i programiranosti, koje toliko zamagljuju naš pogled na stvarnost.

    Pogledaj u sebe i ispitaj svoje reakcije na ljude i situacije, i zgrozit ćeš se kada otkriješ kako iza tvojih reakcija leži razmišljanje puno predrasuda. Gotovo nikada ne reagiraš na konkretnu stvarnost te osobe ili te stvari na koju reagiraš. Reagiraš na načela, ideologije, sustave vjerovanja, na ekonomske, političke, religiozne, i psihološke sustave mišljenja; na pretpostavke i predrasude, bilo pozitivne bilo negativne.

    Razmisli pojedinačno o osobama, stvarima i situacijama koje su ti bliske, i prepoznaj svoje pristranosti, odvajajući stvarnost koja se sada nalazi pred tobom od svojeg programiranog zapažanja i predrasuda. I ta će ti vježba razotkriti nešto isto tako božansko kao i bilo što iz Svetog pisma.
    Predrasude i uvjerenja nisu jedini neprijatelji jasnog razmišljanja.
    Postoji još jedan par neprijatelja, a zovu se želja i strah. Razmišljanje koje nije okaljano čuvstvima, to jest željom, strahom i koristoljubljem, zahtijeva asketizam koji užasava.
    Ljudi pogrešno misle da se razmišljanje odvija u njihovim glavama, a ustvari se odvija u srcu, koje prvo propisuje kakav će biti zaključak, a onda zapovijeda glavi da se pobrine za razloge koji će obraniti takvo mišljenje. Ovo je, dakle, još jedan izvor božanskog otkrivenja. Ispitaj neke zaključke do kojih si došao i vidi kako su krivotvoreni koristoljubljem! To je istina za svaki zaključak osim ako nije samo privremen. Razmisli o tome kako se, na primjer, čvrsto držiš svojih zaključaka glede drugih ljudi. Jesu li ti zaključci potpuno slobodni od čuvstava? Ako misliš da jesu, onda vjerojatno nisi dovoljno pažljivo gledao.
    To je glavni razlog neslaganja i podjela između naroda i pojedinaca. Tvoji se interesi ne poklapaju s mojima i zato se ni tvoje razmišljanje i tvoji zaključci ne poklapaju s mojima.
    Koliko ljudi poznaješ čije se razmišljanje barem ponekad suprotstavlja njihovim osobnim interesima? Sjećaš li se koliko puta si ti sam razmišljao na takav način? Koliko puta si uspio u postavljanju neprobojnog štita između razmišljanja u svojoj glavi i strahova i želja koje su napadale tvoje srce? Svaki put kada to pokušaš, uvidjet ćeš da ono što je potrebno za jasno razmišljanje nije inteligencija. Za to je još lako, ali problem je u nedostatku hrabrosti, koja je potrebna za uspješno suprotstavljanje strahu i želji jer onoga trenutka kada poželiš nešto, javlja se i strah od nečega, tvoje srce će svjesno ili nesvjesno stati na put tvojem razmišljanju.
    To je nešto za razmišljanje duhovnim divovima, koji su shvatili da, ako traže istinu, onda ne trebaju doktrinalne formule nego:

    srce koje će se lišiti svoje programiranosti i koristoljublja svaki put kada se odvija razmišljanje;

    srce koje nema što zaštititi i nema želja za uspjehom, i zato ostavlja um da tumara bez okova, neustrašiv i slobodan, u potrazi za istinom;

    srce koje je uvijek spremno prihvatiti nove dokaze i promijeniti svoje poglede.
    Takvo srce tada postaje svjetiljkom koja osvjetljava tijelo cijelog čovječanstva. Kada bi u sva ljudska bića bila ugrađena takva srca, ljudi više ne bi razmišljali o sebi kao o komunistima, kapitalistima, kršćanima, muslimanima ili budistima. Sama jasnoća njihova razmišljanja ukazala bi im na to da su sva razmišljanja, svi pojmovi, sva uvjerenja svjetiljke pune tame, znakovi njihova neznanja. I u toj spoznaji, zidovi njihovih odvojenih zdenaca srušit će se i pozvat će ih ocean koji ujedinjuje sve ljude u istini.