Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
562
OD 14.01.2018.PUTA
breza
U blizini naše zgrade , gotovo na dohvat ruke, netko je posadio brezu. Onako tanašnih grana djelovala je krhko i nepostojano te sam imala potrebu zaštiti je , ograditi od djece i ljudi kako bih je očuvala.Ali onako slabašna, rasla je i razvijala se u svim pravcima prkoseći naletima vjetra, kiše, snijega i....nama.Promatrajući je s vremena na vrijeme, u trenucima sjete, nemira ili sreće, osjetila sa neku čudesnu snagu u njoj.Nebih znala reči kada mi je bila ljepša. Ujutro uz cvrkut ptica i graje djece ili navečer kad se sve smirilo i polako počelo padati u san? Da li ljeti ili zimi?Mjenjala je svoje boje praveći dugu. Mamila je svojim stasom olovku i papir. Skladala bih pjesme u mislima, crtala bih najljepše slike o njoj. O mojoj brezi. Šumila je nježno svojim granama umirujući moje uzburkane misli. Kao da me tješi. Treperenje njezinog lišća bilo je poput lagane uspavanke brižne majke.Mogla sam je gledati satima, danima. Pričala sam s njom, a ona me je slušala. U trenucima tuge obraćala sam se njoj i činilo mi se kao da pokreće grane prema meni u želji da me pomiluje. Gotovo da sam osjetila taj dodor. Kroz sve te godine i ja sam rasla s njom. Stasala. Kao i ona. Ali moje tlo nije bilo rahlo i ja nisam pustila korijenje. Otišla sam, a breza je ostala da šumi i dalje.
bglavac
edin.kecanovic
