Šećem jednom po stranicama interneta ,   tražeći  nešto o ljekovitom bilju i naiđem tako na stranice plave kuće.Zavirim u nju , onako iz čiste radoznalosti, da vidim tko u njoj živi i kako diše. 

Ogromna,sa bezbroj različitih soba, nudi svakovrsne zanimljivosti stanarima podjednako kao i posjetiocima.

Smještena negdje između neba i zemlje, drvenom građom izgrađena, stvara ugođaj toplog doma i budi sjećanja na neke drage momente iz prošlosti, naše sigurno sklonište.

Okoliš joj uređen vrtom sa velikim krošnjama,  na kojima vise slatki plodovi, kao i oni tek u sazrijevanju.Pomislim, ovo je neka posebna duša temelja izgradila , a ostatak dala ljudima da dižu katove,   uređuju, materijalom koji su im velikodušno dati na raspolaganje, po vlastitoj želji i potrebama.

Susrećem tako razne ljude, svih dobnih skupina, boje kože,nacionalnosti i vjerskoj uvjerenja.

Jedna paleta ljudi , od običnog radnika , uprljanog cementom, ogrubljelih ruku i škrtog osmjeha,preko veselih lica i laganog koraka ,do onih  profinjenih,sa skupom odjećom i rukavicama, koji paze kuda će hodati i  gdje će se smjestiti.

Promatram tu čudnu zbirku u albumu, okrećući stranice sa slikama punih strasti i ljubavnog zanosa, da bih ponekad u nekom uglu, čisto pri kraju, gotovo nezamijećeno , ugledala i neka  ogorčena,  ispačena lica u potrazi za utjehom.Vidim, zaustavi se poneki kod njih, izvadi iz ruksaka zavojnog materija da previje rane u duši nastale, pa onda krene dalje letom ptice selice u toplije krajeve.

Smjenjuju se godišnja doba, kraseći kuću šarenilom boja, prolaze oluje i bljeskovi munja, a ona odolijeva,prkoseći bujici divljih i nabujalih rijeka, odbija nalete vjetra i udarce snažnih valova.

Čudesna kuća, puna čarolija, svojim magičnim štapićem vješto pretvara  kamen u zlato, vodu u vino, baca mreže u dubine, pune  neviđenih stvorenja, uzimajući ono što joj treba kao hrana  i izvlači , polako , bez žurbe, promatrajući koliko toga nužno je uzeti, što baciti da slobodno pliva i živi u svome svijetu , ponekad kao mamac, ponekad kao nosioc svoje vrste u neprestanom množenju.

Gledajući tako zbivanja i ja potražih svoje mjesto u tom magičnom svijetu, na početku oprezno, tapkajući kao u mraku.

I  gle!

Pronađoh se u sobi , sa perom u ruci, inspirirana porazima i pobjedama mene same i drugih u mom okruženju. Nižu se riječi poput kapi kiše na prozoru, slijevajući se u more osjećaja, previranja, strepnji i radosti nekih sretnih trenutaka.

Plava se boja prelijeva u bezbroj nijasni, čas je svijetla, čas tamna, ali uvijek i samo  postojano plava.

Boja Magicusa!