Slika u naslovu 'Srodne duše' autor Boris Pecigoš

 

Bivanje, Ne Trenutno Stanje

BEZUVJETNA LJUBAV

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe. Ljubav nema ništa niti se ona može imati; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Khalil Gibran

Kaže se da je bezuvjetna ljubav Božanska. Bog voli ljude bezuvjetno. Što god da mi učinili i kako god mi to učinili, Bog će nas uvijek voljeti. On će uvijek i oprostiti.

Međutim, mogu li ljudi voljeti na taj način? Možemo li mi voljeti bezuvjetno? Možemo! To je, kao što ćemo vidjeti, preduvjet za naš daljnji razvoj.

Istina je da je potrebno uložiti vrijeme i energiju na izgrađivanju te sposobnosti, ili preciznije rečeno, potrebno je spoznati da mi jesmo istinska bezuvjetna Ljubav, samo trenutno prekrivena velom strahova, laži, odnosno iluzija. 

Pa da počnemo, što zapravo znači voljeti bezuvjetno?

To znači da ne postavljamo nikakve uvjete pred ljude koje volimo. Ne volimo ih zbog nečega, već ih volimo jer postoje, jer su ovdje takvi kakvi jesu. Umjesto da u dubini našeg uma nosimo predpostavku: "Volim te i ti si zbog toga moj/a", sada je skračujemo i ona jednostavno glasi: "Volim te".

Nema uvjeta, nema kontrole, nema ni zašto ni kako; postoji samo čista, bezuvjetna ljubav, jer svako drugo poimanje ljubavi, je uvjetovana ljubav, ljubav iz straha, što ću pojasniti nešto kasnije.

Ako mislite, vjerujete, da je voljeti bezuvjetno nemoguće, varate se. Roditeljska ljubav je u mnogo slučajeva bezuvjetna ljubav, majka ne voli svoje dijete zato što je ono pametno ili uspješno. Ne voli ga zato što je dijete dobro prema njoj ili zato što joj se sviđa. Ako dijete prestane biti dobro, ako je napusti, ako krene krivim putem u životu ili ako napravi bilo što drugo, dobra, ponavljam dobra majka ga nikad neće prestati voljeti. Takva je prava roditeljska ljubav, bezuvjetna.

Nažalost, ne namjerno, već iz ne znanja što je istinska ljubav, većina roditelja vole svoju djecu uvjetno.

Primjerice, to se očituje u tjeranju djece da ispunjavaju njihove neostvarene životne ciljeve: pretjeranom ponosu ili sramu zbog njih te u iznimnim situacijama u odbacivanju djece zbog toga što imaju drugačiju životnu filozofiju ili učine nešto s čim se roditelji ne slažu.

Takvi roditelji pate od ogromne neravnoteže, odnosno straha, uvjetovane ljubavi, smatraju ljubav kao nešto što im daje za pravo, da se upliću u tuđe živote, no to uplitanje ne proizlazi iz istinske bezuvjetne ljubavi, već iz uvjetovane ljubavi, pokretane strahom, jer se istinska ljubav nema potrebe uplitati, nametati svoju volju drugima.

Isto tako, bezuvjetnu ljubav prema ljubavnom partneru poznaje iznimno mali broj ljudi. To me ne iznenađuje jer doista malo tko može reći da ne postavlja nikakve uvjete svojoj ljubavi.

Bezuvjetna ljubav bi rekla: "Što god da ti učinio/la, ja ću te voljeti." Većina nas, kao što dobro znamo, ne bi mogla prijeći preko svega što bi učinio njihov partner.

Osobama koje volimo kao muškarci ili žene ne dajemo potpunu slobodu, a to znači da ih volimo uvjetno, a ne bezuvjetno, jer bezuvjetna ljubav je sloboda.

Ako ne volimo bezuvjetno, ukidamo tuđe slobode, to znači da ni mi sami nismo slobodni.

Bezuvjetno ljubav je sloboda, a slobodna osoba, sloboda, ne može ukidati tuđe slobode. Bog nam je dao slobodnu volju, slobodu, jer da nije, to bi značilo da ni on sam nije slobodan. Naša sloboda je njegova sloboda. Da nam Bog nije dao slobodnu volju, slobodu, to bi podrazumijevalo da postoje neki zakoni, kontrola ... pod time bi se podrazumijevalo da nas Bog kontrolira, nadgleda, a samo nadgledanje, kontrola od strane Boga, je ne sloboda samoga Boga.

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe. Ljubav nema ništa niti se ona može imati; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Danas je normalno da se partneri jedan prema drugome odnose kao prema vlasništvu, da su ljubomorni, te da jedan drugog kontroliraju.

Uzrok tome jest strah, uvjetovana ljubav, ne sloboda.

U trenutku kad se to promjeni, prirodno je da će se promijeniti i naš način života, te oblici zajedništva koje ćemo stvarati s drugim ljudima. Svatko od nas mora težiti razvoju bezuvjetne ljubavi. Najprije u području odnosa  s djecom, roditeljima, rođacima, prijateljima i poznanicima. Istodobno s tim moramo raditi na bezuvjetnoj ljubavi prema partneru.

Iskustvo jedinstva sa svim što nas okružuje riješit će svaki problem ljubomore, ne opraštanja, ogorčenosti i povrijeđenosti, te nas dovesti do stanja razumijevanja i bezuvjetne ljubavi. Bezuvjetna ljubav nije cilj, stanje, već bivanje, ne zbog drugih, već zbog samih sebe.

Bezuvjetna ljubav ne poznaje strah, manifestacije sreaha: mržnju, krivnju, sram, nerazumijevanje, netoleranciju, želju za posjedovanjem, kontrolom, moći, sukobljavanje, ratovanje ...itd.

Istinski slobodni možemo biti samo onda kada poštujemo i volimo sebe, kada poštujemo slobodnu volju, slobodu drugih, što znači da istinski slobodni jedino možemo biti kada spoznamo bezuvjetnu ljubav, jer bezuvjetna ljubav jest poštivanje slobodne volje, sloboda.

Međutim čovječanstvu, i na kolektivnoj i na individualnoj razini, to dosta teško polazi za rukom.

Kao posljedica toga, tu antipatiju, čak mržnju prema sebi, duhovni rak u nama samima, projiciramo u svijet. Unutarnji kaos tako postaje vanjski kaos o kojem slušamo na vijestima. Neki od naj agresivnijih ljudi su oni koji nemaju nimalo ljubavi i poštovanja prema sebi.

Promijenimo li svoje misli i stavove, promijeniti će se i život na ovoj planeti. Iscjeljujući sebe, iscjeljujemo svijet oko sebe.

Istinska, odnosno "Bezuvjetna Ljubav", je istina, istina je sloboda, a sloboda je odgovornost.

Ne odgovornost u smislu da se uplićemo u tuđe živote, pametujemo, namećemo svoja uvjerenja i vjerovanja drugima, učimo ih i govorimo kako da žive, već odgovornost u smislu nas samih, i samim tima puštanja svake osobe da bude odgovorna za samu sebe, jer na kraju krajeva, nitko nije odgovoran, niti može biti odgovoran za nekog drugog osim za samoga sebe.

Ja ne mogu biti odgovoran za tuđa djela, stanje, stoga nemam pravo drugima nametati svoja uvjerenja, vjerovanja ... Biti odgovoran, podrazumijeva dozvoliti i drugima da budu odgovorni, samostalni, da razmišljaju vlastitom glavom, što znači da stoje iza vlastitih djela, da budu slobodni. Dali ima veće odgovornosti od slobode (ljubavi)?

Nažalost današnji čovjek živi u uvjerenju da je slobodan, iako nije. Samom neslobodom, današnji čovjek nameće neslobodu drugima, jer vjeruje da je nesloboda, sloboda.

I tako imamo društvo, pojedinca u tome društvu, koji vjeruje da je slobodan, odgovoran za druge, a samim time, svoju neslobodu, za koju vjeruje da je sloboda, nameće drugima, ne znajući da, oduzimajući slobodu drugima, oduzima slobodu i samome sebi.

Ne dozvoljavanje drugima da budu odgovorni, ili predavanje vlastite odgovornosti u ruke drugih, je neodgovornost, nesloboda.

Danas imamo institucije kojima smo svoju odgovornost, slobodu predali u ruke: zdravstvo, sudstvo, religija, policija, politika ...itd.

Predavanjem vlastite odgovornost u ruke drugih, vjerujemo da su ti drugi, odgovorni za naše zdravstveno, duhovno ili neko drugo stanje, a ne mi sami.

Zdravlje, sreća, sloboda, ljubav, ....oduvijek je bila i bude u našim rukama, samo što trenutno toga nismo svjesni, a cilj ovoga članka, je upravo to, osvještavanje, buđenje, spoznaja da je odgovornost oduvijek bila i bude na nama.

nastavlja se...

www.2012-transformacijasvijesti.com