Biti ili ne biti

9 studeni 2011

Uvid

Pričam ti priču

Neko daleko sjećanje

Ljudski rod i piramide

Nekad davno prije 12  do 16 tisuća godina postojala je na zemlji vodeća civilizacija ljudi divova. Bilo ih je malo negdje oko 4000 duša. Njihov život se odvijao jednim dijelom na zemlji a jednim dijelom u zemljinoj utrobi. Zemlja je bila malo naseljena, gotovo pusta, plemenima ljudskog roda. Njih je bilo oko 16000. Divovi su znali za ljude, ali ljudi nisu znali za divove.

Divovi su gradili svoje nastambe u zemlji, tamo su se skrili posle katastrofe koju su izazvali ratom sa međuzvjezdanim bratom. Na zemlji su gradili opservatorije koji su im služili za solarnu energiju i izučavanje svemirskih kretanja. Bilo je to tako 8000g, a onda su ljudi saznali za piramide. Potragom za boljim pašnjacima za svoju stoku jednostavno su naišli na ta grandiozna zdanja. Kako koji čovjek je nailazio na njih tako se nikad nije vraćao u svoj tabor. I tako je to teklo još 2000g. Tada su se ljudi organizirali te iz daleka izviđali te građevine i njihove stanovnike. U piramidama se nalazilo 8 do dvanaest divova. Mijenjali su se u radu svako godišnje doba. Djelatnosti u piramidi su im bile nadgledanje kozmosa, posebno sunčevog sustava, transportiranje energije na 6 nivoa u zemlji, izrada obrambenog oružja, nakita i strelica za uspavljivanje nepoželjnih posjetioca. U piramidi su bili samo muški divovi.

I jednog dana kako to u pričama biva ratoborna ljudska plemena njih 7 ujedinili su se da unište neprijatelja svog roda. Za četiri dana savladali su nespremne divove u piramidama. Divovi nikad nisu iskusili borbu prsa u prsa. Svoj plijen su savladavali na jednostavan način, uspavljivanjem i odnošenjem u svoj tabor kao prehrambenog plijena. Po principu, većeg i jačeg, podcijenili su ljudski rod. Tako su ljudi najprije zaposjeli šest piramida. Po istom principu zaposjeli su tokom sledećih 1500g na raznim mjestima na zemlji još dvanaest piramida. U međuvremenu divovi su se potpuno povukli u zemaljsku utrobu, a svoje nove piramide su kamuflirali u zemlji. Ali.

Ljudima nikad nisu zaboravili poniženje Golijata od Davida. Od tada teče neprestana bitka ljudi na zemlji i podzemnog svijeta.

„Biti ili ne biti“, pitanje je još jedne strašne njihove bitke, presudne za postojanje ljudskog roda u današnje vrijeme. Oni su danas filtrirani i pomiješani s ljudskom rasom i tek po silnoj negativnosti i pohlepi može ih se prepoznati. Lik koji su prije imali su promijenili. Žive okruženi svim zemaljskim dobrom. Nisu službenici za dobro ljudi, a tako se predstavljaju.

Prva bitka.

U četvoro mjesečnom izviđanju ljudskih nomada lovaca, stvorena je strategija bitke. Izviđanja su bila svakodnevna. Neoprezni divovi zabavljeni svojim radom nisu gotovo ništa primijetili. Divovi su savladani u toku noći. Kako je koji savladan tako je i uklonjen. Ostali divovi nisu znali što se događa. Mislili su da su se mimoišli u mnogobrojnim prolazima sa svojim kolegama.

Kad su ljudi istrijebili sve divove u piramidama i zaposjeli piramide, prvo su pregledali njihove zalihe i čime su se bavili. Upotrijebili su njihovo oružje za slijedeće divove koji su došli, a tad su, slučajno izazvanom eksplozijom porušili ploče uokolo piramide koji su u unutrašnjost slale energiju. Ploče su bile od smjese željeza, bakra i nikla. Barem su meni tako na prvi pogled izgledale. Ljudi su ih iskoristili kao prve kotlove i posude za kuhanje hrane. Veliko oružje prekovali su u manje, njima prikladno i tako je počeo osvajački pohod. Do tad su se ljudi mimoilazili i poštivali prednost prvoga koji je zauzeo određeni prostor. Nije bilo vidljivih granica. Posle toga su jači i bolje naoružani počeli otimati prostor za svoje potrebe. Zatvorili su izlaze iz piramida. Neki izlazi sa južne strane piramida nikad nisu pronađeni.  Oko piramida sa četiri strane i na vrhu piramide postavili  su straže od šest ljudi. Naime toliko ih je trebalo da savlada jednog diva sa oružjem koje su zaplijenili od divova. Tako je na zemlji počela vladavina ne ljudskog ili ljudskog roda. Vladavina!

Prije toga u ljudskoj zajednici vladao je najstariji član plemenskog klana. Zatim njegov brat ili sin. Uvijek je postojao međusobni dogovor svih u zajednici da to bude najsnažniji, najzdraviji, najmudriji, najsnalažljiviji član u obitelji. Intuicija im je bila razvijena prema istini i pravdi. Žene su slijedile isti princip vladavine. Majka, žena od brata ili kćer. Ravnopravno su vladale sa muškarcima. Njihova riječ se poštovala. Žene su slijedile svoje muževe, a muževi su slušali i štitili svojom fizičkom i umnom snagom sve žene. Postojalo je hijerarhijsko poštovanje, prihvatanje putnika u nevolji, povjerenje u dobrotu, i iznad svega plemenska druželjubivost.

E; da! Tako je to počelo. Neprijateljstvo između diva i čovjeka.

Množili su se jedni i drugi i namnožili uzduž i poprijeko, te im zemlja postade tijesna na površini i u zemlji. Otimali su tako ljudi na zemlji znanje od divova i prilagođavali ga svojim potrebama. Ali znanje divova je veliko, a ljudsko malo. Umjesto da misli svojom glavom i stvara prosperitet za svoju zajednicu čovjek David podsmjehuje se divu Golijatu i bocka li ga bocka razarajući divova postrojenja na kopnu. Div mu prepusti kopno nek radi što hoće. Tako je to izgledalo izvana. Ali golijat nikad nije prepustio čovjeku da vlada sobom iznutra, svojim bogatstvima na zemlji, niti svojim mislima u zraku. Čovjek se razvijao teškom mukom. Po mišljenju Golijata počeo je bez pitanja vršljati po morskim dubinama i utrobi zemaljskoj. Naljuti se golijat na čovjeka i reče u svom vijeću staraca. Čovjek ugrožava naš cjelokupni opstanak. Moramo se boriti ili iseliti. A ko želi napustiti svoje ognjište. Ni div ni čovjek, a dogovoriti se ne mogu. I jedni i drugi svojataju planet zemlju, kao svojinu. Bože mili kad bi uspjeli raditi zajedno kako li bi dobro bilo čovjeku na zemlji i divu u zemlji. I tako sklopi Golijat savez sa vijećem zemaljskih mudraca. Pobijedi još jednom čovjek golijata, podsmjehuju se ljudi. Golijat ljudima dade svoje zastarjelo znanje u zamjenu za uzajamni mir. Jadni naivni čovječe. Ali priroda ljudskog uma ostade zakinuta s vrlinama koje stvaraju ljepotu, otvaraju intuiciju i žive mudrost. Ludost žudnje prosu se ljudskom ili čijom rukom, nad planetom Zemljom. Otrovi za zemaljsko potomstvo stigoše iz zraka, vode, i zemaljskih plodova.

Jadni ljudi reče golijat, ali neka, pravo im budi. Nisu bolje ni zaslužili. Sad ćemo konačno biti na miru od njih. Čovjek će uništiti sam sebe.

Da kad bi to bila istina. Tako bi je golijat predstavio.

Istina je malo drugačija.

U početku Davidove i Golijatove borbe, kad je David naivno mislio da je savladao Golijata svojom grubom silom, golijat mu uzvrati mudrošću pobijeđenog. Milošću svojih gena.. Ne zna čovjek s kim ima posla i kakav svrab si je navukao. Golijat ima svakakvog oružja. On raspolaže laboratorijima genetskog materijala svih životinjskih vrsta, pa tako i s čovjekovim genima. A čovjek čoban, još u ruci nosi samo štap s kojim usmjerava svoju sitnu stoku, pokoje nazubljeno koplje i strijelu za lov. Tako i čovjek za Golijata postade stoka sitnog zuba.

Posla Golijat među čovjeka svoje predstavnike iz epruvete kroz utrobe zemaljskih majki. One ih porodiše i nazvaše sinovima svojim. A ti sinovi vazda za svoje očeve rade. Tako su genetski ustrojeni. Ljudski rod, bez ikakvog znanja postade poprište izrabljivanja za očeve svoje. Postadoše „ljudi“ učeni, vični slatkorječivosti u govoru, ali u duši vodiše ljudski rod kao roblje za svoje ciljeve. Ko li je sad prevaren, pobijeđen, ljudski ili koji rode? Ostade opet malobrojna ljudska rasa pod čizmom tuđina. Bože zar nisu oni sinovi naši?

Bog. Ko je sad pak taj? Ko ga prestavlja. Čiji sinovi na njegovom prijestolju stoje i služe? Hm. Na koga ćete dići svoju ruku Davide i Golijate? Kako ćete prepoznati koji je vaš sin? Mislite li da ćete ih prepoznati po boji očiju ili kose i noktiju. E moji golijati. Uzalud ti laboratorije tvoje. U njima se istine ljudskog roda ne kroje. Gdje je David? Pitanja, pitanja, a odgovor u srcu nijemo čuči. Sakriven u osjećaju nemoći i samoće čeka na otkrovenje dobrote. Namnožili su se sinovi tuđina, čizma za vratom im je surova. Sinovi Davida i Golijata ne znaju više ko im je rod. Geni tuđi u ljudskoj krvi drugačije se ponašaju. Oni ne zovu na plemensko jedinstvo, već udaljuju ljude jedne od drugih. Plemena su razjedinjena, usamljenost caruje u svakoj ljudskoj duši. Zajedništvo, tek kao eho daleki odjekuje.

Globalizacija je rješenje, rekoše umovi neki. Svi smo jedno od istog oca stvoreni. Ma da ne bi...Biblija je prevaziđeno znanje, tkano potkom onih kome je kao oružje božije riječi odgovarala. Vrline nenaučene lebde u prostoru neznanom. Taj prostor niko ne može naslijediti za sebe. On je duša sveg postojanja. Iz njega se hrane dva brata i tri sestre. Oni pokoljenje novo zovu. Pravicu seljačkog neukog sina, koji poštenje ište. Opstanak, opstanak vape rijetki probuđeni dok ih znalci ko muhe u svoje laboratorije love. Pelcovenje to zovu ljudi za životinjske vrste. Sad bi još i to. Stoku sitnog zuba su obilježili. Kojeg li je zuba ljudsko biće, nikako da dokučim tu mudrost. Osjećam se ko janje u zemaljskom toru koje plaho čeka ruku krvnika. Na koji način ću biti smaknuta. Grubom fizičkom smrću, ubijena na giljotini, spaljena na lomači, ustrijeljena iz vatrenog oružja,  mučena polaganom bolnom patnjom bolesti, ludilom proglašena ili sretna s injekcijom nekog brzog otrova. Kakav žig  mi se sprema? Imam li izbora? Smrt me je mimoišla. Sjeme znanja u eteru je posijano. Moje je kraljevstvo nebesko. Izgradila sam svoju svijest u sebi i zraku oko planeta Zemlje. Ma što se dogodilo s mojim tijelom potpuno je nebitno. Znanje moje duše zapisano je u zemaljskoj svijesti.

 Ne može zlo djelovati protiv pozitivnog uma. Svijest u orbiti Zemlje zadobila je svoju pozitivnu formu. Ona će djelovati sama od sebe. Bila ja u fizičkom očitovanju ili ne bila. Ona je u dodiru s duhom, a duša duha sluša. Pa eto ti sad. Jedna karika je pukla, jedna duša se oslobodila. Pa zar je to nekakav problem. Uloviti jednu ljudsku dušu u astralu i staviti pod svoju kontrolu. Problem je to veliki. Duša je mutirala i ima sve znanje svojih predaka. Ne ulijeće više u paukovu mrežu gmo niti joj može naštetiti rasprostranjena satelitska mreža,  niti prilazi blizu ruci krvnika. Ona leti slobodno do trenutka kad joj se približi kakav zemaljski agent. Sve druge agente osjeti prije nego li su i poslani. I zna se obraniti. Egzekutor zemaljski agent, tako ga zovu neki, jedina joj je prijetnja. Ma šalim se, čuvaju je duše njenih predaka.

Ko će pobijediti?, mnogi egzekutori ili jedan David. Pobijedit će David. Sa sigurnošću to znam. David više nije sam. Ima pomagače koji kažu. Dosta je bilo zajebancije Golijate. Pusti ljude da žive kako hoće. Ne dozvoljavamo ti više da s njima manipuliraš na tako drastičan način. Ma koliko se golijat bunio ima dvije mogućnosti. Povući se sasvim u zemaljsku utrobu ili se iz nje sasvim  iseliti. Oni njegovi članovi koje je postavio za manipulaciju ljudskim rodom takođe imaju dvije mogućnosti. Preobraziti se u dobre ljude ili će biti reproducirani kao ljudsko smeće.

E, sad treba zastati i postaviti sebi pitanje. Ko sam ja ma čije krvi bila i kako postati čovjekom?

Prije bih rekla bogo-čovjekom. Da se čovjek razvijao na prirodan način bez Golijatove manipulacije, bio bi mnogo sretnije stvorenje. U njemu bi prije 2000g. zavladale ljudske vrline, a on bi živio dobrotu i gradio sreću u svakom trenutku. Ali golijat ubi Davida. Isusom ga nazva i njegovo učenje probuđenog u svoje svrhe upotrijebi.

 Jedno misli. Taman posla da ti neko dozvoli misliti svojom glavom. Jesi li ti s Marsa spao? Svašta. Samo moja istina vrijedi. Takvi su informativni zemaljski pogledi

Drugo govori. Ma ko će ti dozvoliti da otvoriš gubicu, makar i jedno mislio, a drugo govorio. Osjećaj unutarnji je varljiv i teško ga se kontrolira. Ne smiješ ni zucnuti o pravoj istini. Čim otvoriš usta, ode ti glava.

Treće radi. Radi ili ćeš umrijeti od gladi. Sva zemaljska dobra su pod mojom kontrolom jadni neuki čovječe. Uzalud ti škole. Ne misliš valjda da će ti neko dati znanje kako ćeš biti srećan. Tvoja nesreća Golijata hrani.

Ko mi to brani da mislim, osjećam i govorim istinu. Ja istina se zovem!

Tako je to! Reče jedna ljudska probuđena duša. Dosta je bilo, pa kome opanci, a kome obojci. David protiv Golijata. Priča je to neka, daleka, daleka stara. Uvijek iznova svoja vrata otvara. Kroz bajke iz naroda svoje vijesti širi. Neka, neka ih širi i neka se s pozitivnim promjenama za čovjeka David i Golijat konačno pomiri.