Freud i seks

Freud u razradi svog sustava mišljenja često služio likovima i zapletima iz antičkih mitova, tako da je pribjegao Sofoklovu "Kralju Edipu" ne bi li poručio da ljudsko biće prirodno teži incestu i objasnio kako je ta težnja potisnuta.

Tvrdio je da spolni život počinje manifestacijama koje se javljaju ubrzo nakon rođenja, a seksualni je razvoj podijelio u četiri faze: oralnu, sadističko-analnu, faličnu i genitalnu, od kojih je svaka obilježena specifičnim događajima.

Tijekom oralne faze, pojedinac je ponajviše usmjeren na stjecanje zadovoljstva potrebama usta, koja Freud shvaća kao prvu erotogenu zonu. U sadističko-analnoj fazi dijete traži zadovoljenje kroz agresiju i funkciju izbacivanja izmeta. U faličnoj fazi djeca postaju usmjerenija na svoja spolovila. U dječaka se, navodno, javljaju strah od oca i kastracije te Edipov kompleks, pri kojemu mašta o spolnim odnosima s majkom. Analogno Edipovu kompleksu, djevojčice razvijaju Elektrin kompleks, koji se očituje zavišću dječacima na njihovim penisima.

Zatim seksualni razvoj na neko vrijeme zastaje, te se zaključuje u genitalnoj fazi, u kojoj su svi elementi seksualne funkcije do kraja organizirani i koordinirani. Homoseksualnost je gurnuo u isti koš sa seksualnim perverzijama, tumačeći ih kao posljedice "pogrešaka u seksualnom razvoju."

Freudov psihosocijalni model mnogi su kritizirali i osuđivali. Neki su odbili njegovu ideju o seksualnosti u dječjoj dobi, o incestu kao "prirodnoj ljudskoj težnji" i o navodnoj ženskoj "zavisti" muškarcima na penisu.

Moderna medicina odbacuje i njegovu ocjenu homoseksualnosti kao poremećaja, no zahvaljujući velikom kulturnom utjecaju Freudovih teorija, u prvom su dijelu 20. stoljeća mnogi homoseksualci bili zatvarani u ustanove za duševno oboljele te "liječeni" psihoanalizom i srodnim tehnikama, od kojih su neke i danas u upotrebi među konzervativnijim terapeutima.

Proces traje sve dok pacijent ne izgovori ono što se podudara s terapeutovim hipotezama, a s obzirom na to da mogućih hipoteza ima na tisuće, razumljivo je da tretman traje godinama, uz golem utrošak pacijentova vremena i novca.

Od pedesetih godina prošloga stoljeća medicina je skupila mnogo dokaza da su svi psihijatrijski poremećaji biološkog, a ne psihološkog karaktera i da su posljedica kvara u neurofizološkoj funkciji središnjega živčanog sustava. Stres je najčešći okidač psihijatrijskih poremećaja, no on to čini biološkim djelovanjem na rad živčanog i endokrinog sustava, neovisno o pacijentovoj volji ili načinu razmišljanja.

Freudova teorija o izlječenju putem osvješćivanja navodno potisnute traume može modernim psihijatrima, upućenim u biološku podlogu psihičkih poremećaja, zazvučati iritantno, a misao na gomile pacijenata koji su u nedostatku lijekova primali psihoanalizu i neke od njezinih inačica može djelovati frustrirajuće. Primjerice, najdjelotvornije metode liječenja najtežih oblika depresije potpuno zaobilaze psihološki pristup i "udaraju" direktno u mozak - elektrostimulacija, stimulacija živca vagusa, dubinska moždana stimulacija, da ne spominjemo psihofarmake.

 

Majstor propagande

 

Prije četrdesetak godina njemački je psiholog Hans Eysenck skupio i razmotrio sva raspoloživa istraživanja o djelotvornosti psihoanalitičke psihoterapije. Došao je do zaključka da psihoanaliza nije djelotvornija od placeba (fiktivne terapije ili lijeka) i da ne dovodi do poboljšanja stanja u većoj mjeri od spontanih izlječenja. Naime, u razdoblju od četiri i više godina, koliko traje psihoanalitički tretman, izvjestan postotak pacijenata doživi poboljšanje stanja i bez ikakve terapije.

Takva je spoznaja navela Eysencka da zaključi kako je "Freud nesumnjivo bio genij, ne znanosti, nego propagande; ne čvrstih dokaza, nego uvjeravanja".

Neki su autori kritizirali Freuda zbog krivotvorenja rezultata svojih istraživanja. Jedan od najslavnijih slučajeva uključuje Rusa Sergeja Pankejeva, koji je istražila novinarka Karin Obholzer. Pankejev je trpio od jake neuroze (depresivno-anksioznog poremećaja) i uzastopnih noćnih mora, koje su mu izazivale patnje i onemogućavali u normalnom funkcioniranju. Freud je iz Sergejevih snova zaključio da je pretrpio seksualnu traumu u djetinjstvu. Kad je Pankejevu priopćio navodni uzrok njegovih tegoba, on je navodno odjednom ozdravio.

No, istraživanja su pokazala malo drukčiji razvoj događaja. Pankejev se nikad nije oporavio, nego je do smrti išao na tretman kod drugih psihoterapeuta, a njegovo se stanje vremenom znatno pogoršavalo. Štoviše, Zaklada Sigmunda Freuda plaćala mu je mjesečnu naknadu tako da bi ostao skriven u Beču i da prijevara ne bi izašla na vidjelo.