Dakle, prošao je još jedan dan zaljubljenih. Blagdan u kojem ljudi slave ljubav, osjećaje koji su nastali iz osnovne potrebe ljudske osobe za prihvaćenošću, shvaćanjem razumijevanjem i ljubavi. Razumljivo je da svi imamo potrebu voljeti nekog i to prihvaćam, ali koliko nekoć velikih ljubavi jednostavno pukne? Koliko ljubavi ostane na potrebi? Koliko potreba na kraju pređe u dosadu? Koliko dosade na kraju pređe u mržnju? Da bi voljeli druge, najviše moramo zavoljeti sebe, a dok tako ne bude i dalje će postojati slučajevi gdje će nedostatak ljubavi prema sebi prerasti u golem ego, koji će uzrokovati ono o čemu želim pisati, a to je nasilje prema ženama.

           Prije nego počnem pisati, moram naznačiti da sam nekoć i ja bio jedna od osoba koja je patila od kritičnog nedostatka ljubavi prema sebi. Bio sam spreman pomisliti i reći veoma ružne stvari, a nisam ponosan ni na određene stvari koje sam činio u prošlosti. Ali vjerujem da prošlost nije ono što nas definira i da svaka osoba ima šansu da se promijeni i uči iz svojih grešaka jer sam upravo to i učinio.

Bila je dovoljna samo želja, volja da izađem iz okova vlastitog ega i pogledam stvari iz druge perspektive. Da, bilo je toliko lagano. No nisam ovo počeo pisati kako bi pričao o sebi. Naime, danas, unatoč tome što živimo u dvadeset i prvom stoljeću i dalje na mnogim mjestima postoji ovakvo nasilje. Ono se ne odnosi samo na fizičke udarce. Nasilje može biti i mentalno, psihičko nasilje koje se manifestira kroz ucjene i nepoštovanje. Pažnja medija okreće se na nevažne stvari i mnogo ovakvih slučajeva prođe neprimjetno. Ponekad se osobe čak i hvali, dajući argumente kako "žena treba naučiti svoje mjesto."        

           Želim vas pitati, što je to ženino mjesto? Ispod muškarca? Iznad njega? Ne, mjesto je uz njega, jednaka njemu u svakom aspektu života. Svi se rodimo jednaki. Imamo dvije ruke, dvije noge - tijelo, a imamo i dušu koja nas sve povezuje. Čemu onda praviti razliku? Čemu razdvajati "slabije i jače"? Čemu određivati tuđe snove? Čemu osobi određivati tko će biti i što će raditi? Da, u prošlosti je možda postojalo razdvajanje. Muškarci su bili lovci a žene su kuhale i brinile se o djeci. Ali to je bila puka potreba, navika, borba sa divljinom i preživljavanje. U današnje doba, gdje rad ne iziskuje preživljavanje u divljini postoji jednaka šansa za svaku osobu, jednaka šansa da se svaka osoba dokaže.

         Različiti smo karakterima. Neki od nas nježniji su, neki su grublji. Neki su osjećajni, neki su manje osjećajni. Neki su snažniji a neki su slabiji. I to ne ovisi o spolu, to je nešto s čim se osoba rodi. Osobno, nikad nisam volio nogomet. Nisam uživao u klasičnim dječačkim aktivnostima - više sam vremena provodio sam u sobi, čitajući ili igrajući video igre. Čini li me to manje muškarcem, čini li me to manje vrijednom osobom? Jednaka stvar je i sa ženama. Neke žene vole biti vođe, vole se osjećati važno. Neke žene su nježne i vole da ih se drži kao kap vode na dlanu, ne želeći raditi teške poslove. Neke žene su nogometašice i uživaju u tom. Zar je to loše? Uostalom, i među nama ima onih koji su drugačiji, koji nemaju ustaljene stavove i ustaljene navike.

         Dolazi novo vrijeme. Odbacimo stare poglede na svijet, određene tradicijom koja je nastajala stoljećima krivo usmjerenog odgoja. Budite slobodni, volite jedni druge. Poštujte jedni druge. I žene su osobe jednako kao i mi, koje zaslužuju jednaku razinu poštovanja.

Juraj Repinac