Netko piše lagano.. riječi same teku.. žubore poput rijeke.. uskaču ispod pera ili tipkovnice, slažu se . smiješe ti se.. uzmi nas.. i ti sretan ih redaš i one začas stvore pjesmu  u kojoj svoj život produže nevidljive vile, čuješ lepet krila plavih leptira, duša ti u njih toči nedosanjane snove, srce ti progovori tugom ili ushićeno priča o ljubavi..o ljepoti prirode..nižeš krajolike koji samo što nisu opet pored tebe oživjeli..vidiš slike dok ih čitaš .. ponovno i ponovno.. a zatim uroniš u sebe .. i budeš sretan.. ispunjen .. ako si nešto i sam pridonio da ovaj svijet oko tebe bude malčice bolji , ljepši.. no što si ga jučer ostavio. Nađeš se u nekoj pjesmi .. ni sam ne bi to bolje izrekao.. zastaje ti dah od pročitanog.. u tebi teku riječi.. i kreneš i sam  u neke nove vode.. u tebi zriju snovi.. čežnje te povedu do novih nekih uzleta, a svijet oko tebe biva ljepši, sjajniji vedriji...

I ma i onih drugih . koji kao da pišu lopatom...sami sebe polaku u pjesmu ukopavaju.. liječe svoje frustracije.. uzdižu svoj ego do nebesa.. a onda se lagano ni ne videći zapletu u vlastite riječi..ljubomora i zavist nagriza im poput crvotočine njihove uratke.. iz njih progovara bijes.. srdžba.. pojave se stare rane iz prošlosti kojie potkopavaju same temelje.. i hrpica se ruši na njihove vlastite glave.. a oni ustiju punih zemlje mrmljaju nebuloze...pričaju gluposti... a ne vide da su sami sebe zatrpali.. zacementirali..i da je samo pitanje vremena.. kad će ostati bez neophodnog zraka...a znamo ako pjesma ne diše .. i ako čovjek ne diše ... nema šanse da preživi..
I na kraju .. šta je pjesnik htio reći... ništa posebno ..prosudite sami.. između redaka.. jer psi laju .. a karavane prolaze.... i zato bez panike....