Ovdje govorim o velikim stvarima, o onima na kojima dugo radimo kako bismo ih promijenili, gdje se jako trudimo, ulažemo puno energije i nade u nešto...i na kraju nam se čini da ništa nismo napravili.

Jedan takav potop svog truda, rada, a najviše nade desio mi se je sinoć. Divno popodne, spremanje večere, ugodno druženje s dragim, smijeh i veselje... sve se je srušilo samo s jednim odlaskom na WC „Ah ponovo sam je dobila. Moja menstruacija opet je tu“.

Već dugo želim dijete, predugo čini mi se.  Svaki mjesec ispunjen je potajnom nadom, vjerom. Sinoć sve se je srušilo u tom trenutku, sva ta nada, taj moj unutrašnji trud i rad. S obzirom da zdravlje nije upitno najviše kopam po sebi mentalno. Usudila bih se reći da mi je sve već poznato: treba ostvariti ravnotežu primanja i davanja; otpusti svjesne i nesvjesne strahove vezane za trudnoću, promjene tijela, porod; izmijeniti negativna uvjerenja; postaviti pravu granicu prema majci i odrasti, postati odrasla žena; prekopati odnos i vrijednosti s partnerom; promijeniti prehranu, nadopuniti zdravim namirnicama i vitaminima; opustiti se, biti pozitivan, veseliti se i NE iščekivati....da, to je moj unutarnji rad koji me u ovim trenucima izluđuje!

Čini mi se da je kopanje po meni, te rješavanje svih strahova uzelo takav mah da više ne znam gdje i kamo gledati da nađem uzrok.

Da, sinoć sam bila beskrajno jadna i glupa sama sebi. Mučila me je krivnja što ne mogu biti „prava“ žena, što ne mogu ono što 95% žena ostvaruje bez razmišljanja, rodi djecu. Pa uopće nije upitno da i sve te žene imaju svojih problema, svojih strahova, uvjerenja?!!! Svi imamo na čemu raditi samo ako to želimo. I mnoštvo tih žena nikad nije ni pomislilo mijenjati sebe, olakšati budućnost samoj sebi, a time i svojoj djeci, a ipak redovito rađaju djecu. Bez problema. Zašto je onda u meni problem?

Bilo mi je sinoć teško i zbog njega, a da me nije tješio i bio moja podrška sigurno bi sve ovo bilo puno gore. Svjesna sam da od sebe ne mogu pobjeći, možda nikad neću riješiti tu stvar u svojoj glavi. A možda i hoću? Osjećala sam se glupo zbog svog truda, rada. A najviše me mučila vjera i nade da će baš ovaj mjesec sve biti drugačije. Kako se sad ponovo ufurati u tu istu nadu i vjeru koja mi treba za dalje?

Ponekad kad radim s pozitivnim mislima, toliko se mogu fokusirati da gotovo mogu namirisati to malo biće koje će nam doći. I tada mi se plače, od sreće. Ima li to ikakvog smisla? Možda se to ipak neće desiti? Nisu sve žene majke.

Kad splasne sva tuga i očaj, znam da nisam manje žena ako nemam djecu, jasno mi je da svi mi vrijedimo zbog bezbroj drugih stvari. I sretna sam tada zbog mog života, dragoga koji je uz mene (iako njega i sebe svaki mjesec razočaram). I dok me je sinoć tješio, dirao po kosi, znam da me podržava, da smo zajedno u tome. Ipak, razočaranje koje ja osjećam za sebe veliko je. A svim drugim ženama ne treba nikakav trud, nikakvo kopanje po sebi, ništa. Zašto sam ja drugačija? Zašto ja ne mogu to što najviše želim? Ah da, treba otpustiti želju....sve je lako reći....

I kao što kažu, dan je pametniji od noći. Tako je i današnji dan novi. Znam da ću se pribrati, ponovo skupiti snagu i vjeru. Znam da postoji neki veći, Božji plan za mene, iako ga sad možda i ne vidim. Ipak najviše se veselim vremenu, koje će biti pravo, kad ćemo moći namirisati to malo biće, i samo ga gledati, gledati i diviti mu se....da, čini mi se da sam opet našla nadu....