Tom prilikom trebali smo i upoznati njegovu buduću suprugu. Naime, mladenci su se sreli svega prije par mjeseci, uz to su dosta i putovali i tako je nismo do sada uspjeli upoznati. Razlog tako brzog ulaska u brak, osim zaljubljenosti jasno, je i trudnoća.
Za nekog tko se već šest godina bori dobiti svoje dijete ovakve situacije su krajnje deprimirajuće. Znam, sve mi je poznato, kad bude Božja volja bit će, no ponekad mi se sve to čini ne fer. Uglavnom, tu večer naslušala sam se trudničkih muka, o promjenama na tijelu, mučninama,... I u jednom trenutku došlo mi je da je primim za ramena, stresem i kažem „ Al gle, ima bezbroj žena koje bi sve dale da osjete sve ovo što se tebi sad dešava. Sve to je prirodno, divno i normalno. Zašto onda uništavati taj doživljaj, taj najljepši period, kukanjem?“. Nisam je stresla, slušala sam, kimala glavom „Jasno, nije to lako, sve te promjene...“ Više se ne ljutim, ranije sam bila bijesna zbog te sebičnosti sretno zatrudnjelih parova.
I onda je počela priča o dječjim imenima, žensko imaju, ali muško ne. A htjeli su baš žensko dijete (opet ljudska razmaženost), kad „baš je muško“. „Da, jadni“ mislim si... Tema o imenima inače ne bila tako interesantna, da dragi i ja, već odavno nemamo „svoje“ ime – Bartol. A u ključnom trenutku, šutjeli smo ko' zaliveni jer to je naše ime. No, možda je glupo i govoriti o imenima, kad su takve stvari možda još jaaaako daleko....Ipak, to ime dio je nas, nazdravljamo Bartolu da čim prije dođe, palila sam zelene (plodnost) svijeće da se otpuste sve blokade, znamo se i zezati da ćemo uskoro ostavljati pomfrit s hrenovkama (što inače nikad ne jedemo, al DJECA vole) u kuhinji samo da nam dođe.
Ne biste vjerovali koliko signala ima s imenom Bartol – Bartolove stube (u Tkalčićevoj), Bartolova kukljica (nekakva biljka na Kornatima),...sve to su barem meni simboli, male iskrice koji govore da je ta duša tu, sprema se.... u biti ono što sam htjela podijeliti je to da uistinu nikad ne možemo znati koje sve želje, snove i isčekivanja netko ima, tako da je nenamjerna povreda lako moguća. Ne zamjeram prijateljima ništa, sretni su, vesele se, pa i ja bi se veselila u takvoj situaciji. Dapače, ponekad mi se čini da ću jednom presretna trčati gradom i vikati „Bit ću mama. Bit ću mama!!!“ i bit će me briga tko što misli. Ako sretnete takvu "luđakinju", vjerojatno sam ja....
Kad smo se vraćali kući komentirali smo večer i zaključili da jednom, kad nama dođe taj dan, Bartol će biti naše ime, pa makar se svi u Zagrebu isto zvali! Jer Bartol diše s nama, Bartola čekamo, Bartolu se neizmjerno veselimo i sigurni smo da će nam jednom i doći. Jedino se nadam čim prije.....