Ako prolaziš kroz pakao, samo nastavi

Autor ovog mudrog savjeta je naš vječni Otac koji se tom prigodom poslužio govornim aparatom velikog Winstona Churchilla.

Svi mi u nekom razdoblju svog života prolazimo kroz pakao. Pa čak i po nekoliko puta. Tada nam najčešće veliki glomazni Saturn sporo plazi preko lagne, Mjeseca ili čak preko sebe samoga. No, nije do Saturna vjerujte. On samo pokazuje ono što smo si sami odavno izabrali.

Nije potrebno posebno sad izlagati i mudrovati kako svi prolazimo svoja osobna Danteova pakla i čistilišta. Ali naslov tog njegovog paklenog djela zapravo objasnio je sve – Božanstvena komedija. U kozmičkim očima, sve naše tragedije, svi naši pakleni ognji možda su samo  dobra komedija. Ali avaj, mi ovdje dolje nemamo kozmičke oči, nego ljudske. E pa upravo to je tajni sastojak ove slasne kozmičke juhe. Kakva bi to komedija bila kada bi glumci znali da su glumci i da ništa od onog što se  događa nije zapravo, nego samo predstava. Mogu se kladiti da po završetku ovog života ne dobivamo raj, nego Oscara 

Bez pakla nema raja, bez zla nema dobra, bez mržnje nema ljubavi. Naravno da svega toga ima, ali kako ćeš znati što je ljubav ako ne osjetiš mržnju. Kako ćemo doći  do ”raja”, ako nismo prošli kroz pakao. U mojoj glavi, biću i žiću sve više odjekuje spoznaja da bez muke nema nauke, bez određene količine patnje nema napretka ili spoznaje. Ne kažem da se čitav život treba patiti kao životinja. Ali ono na što se današnja duhovnost svela (koliko mogu primjetiti po internetu i osobnim poznanstvima) je samo vidanje i lizanje rana, kamufliranje, painkillers. Pokušaj da ne osjetimo nikakvu neugodu ili ne daj Bože patnju, tugu, depresiju, beznađe, nemoć. Nude se različite tehnike za omamljivanje, za oslobađanje negativnih emocija, odstranjivanje negativnih osobina naše ličnosti,  ubijanje ”ega” itd. Neke sam i sama probala, prakticirala, iscjeljivala se. Neke su pomogle, neke ne. Ali reći ću vam što mi je najviše pomoglo. A vrlo je jednostavno, besplatno, bezuvjetno i prosto. Ljubav. Bezuvjetna ljubav nekoliko razvijenih duša. Koje nisu držale litanije ni propovijedi. Samo njihovo prisutstvo bilo je dovoljno da neke moje rane zacijele, da stanem na noge, da se oporavim. Bez ikakvih velikih riječi, mađijanja, moćnih eliskira. Samo prosta bezuvjetna ljubav, koja u tišini govori ne boj se, držim te, nisi sama. Tada shvatite ispraznost svih velikih riječi i predavanja. Nekada i najsvetije riječi, Bog, Ljubav, Istina iz nečijih usta mogu biti najpraznije u Svemiru. A nečija šutnja, može reći toliko toga da više nikada u životu nemate potrebu ništa drugo čuti. To su ljudi koji su transformirali svoju ”ljudskost” u božanskost. Oni se obično ne razmeću velikim riječima.  No, takvi u ovom bučnom svijetu nisu baš zamjetljivi. Današnja moderna duhovnost je glasna, glasna, preglasna. Čovjeku trebaju čepići za uši od te silne buke. Srećom ima još tišine. One čarobne, glasne tišine, koja govori sve jezike svijeta, ali ne čuje se ušima.

Prolaziti kroz pakao je na neki način kao prolaziti kroz raj. Meni su moji pakleni ognji, kada se sad okrenem i pogledam ih, zapravo rajski vrtovi. Zahvaljujući njima sjetila sam se Boga. Sjetila sam se da mora postojati nešto više, nešto što nije od ovoga svijeta, ali održava ovaj svijet. Nešto što je vrijedno te silne muke. Inače zašto bi muka i postojala. Majka rađa dijete u mukama. Pa zar nije to savršen primjer. Kakav bi bio smisao tolike muke ako iz njega ne bi proizašao novi život, uskrsnuće. Pa tako i naš osobni pakao vodi, a gdje drugdje, nego u novi život, u drugačiji život, ali ne u ovom grubom materijalnom smislu, nego suptilno. Svi smo nakon neke teške muke, kada prođe, barem jedno sto kila lakši. Možda su vanjske okolnosti još uvijek teške, ali iznutra smo perce.

Ne znam baš koliko je čovjek u stanju da u lagodnosti, udobnosti i sreći propitkuje realnost ove realnosti, da razmišlja o Nepokretnom Pokretaču, prauzroku svega stvorenog, da se pita tko je on i što radi tu. Zašto i bi, pa čovjek uživa, baš ga briga. Ne bih ni ja da su mi tekli med i mlijeko. Tko je lud da se zamara nečim nevidljivim, kad je ispred njega gozba. Rijetki su ljudi koji u sreći i udobnosti propitkuju dublji smisao života. Uglavnom tek kada nas nesreća odalami po kostima, počnemo se pitati zašto ja?? Od svih ljudi baš ja, zašto? A zašto ne baš ti?? Za sada mislim, čini mi se, da smisao ove ljudske egzistencije na ovoj planeti nije imati iskustvo super udobnog života gdje nas nikakvi ”problemi” ne dotiču, gdje nas svi glade peruškom po glavi i imamo što god poželimo, stalno u stanju ekstatične sreće i euforije. Mislim da za takvu egzistenciju postoje neke druge planete i dimenzije. Ako ste to očekivali došavši na ovu, bogami, promašili ste stanicu. Mislim, a možda se i varam, da su u ljudskoj egzistenciji problemi i patnje vrlo specifični i teški jer djeluju ekstra realno. Djeca vam umiru pred očima, milijune životinja se kolje svakodnevno, jedni se prežderavaju dok drugi umiru od gladi, ljudi umiru od izmišljenih bolesti, reptili nas, da izvinete, jebu, zaprašuju nas ovim i onim itd. A zašto? Pa možda, opet kažem možda, to je samo moj dojam, da se Božja veličina i moć, ljubav i brižnost iskažu u svojoj punoj veličini i slavi. Eto što nam se sve događa, a mi smo i dalje dobri, volimo se, čuvamo jedni druge i pokušavamo se izvući kako znamo. Pa mi smo zakon! Negdje sam čitala, da se u nekim drugim dimenzijama i svjetovima, dive dušama koje idu na Zemlju, tamo smo apsolutni hit! 

Završimo jednim dobrim citatom!

Don’t count your blessings. Count your curses – they are your true blessings in disguise. Through them you work out your karma to become spiritually strong and courageous. Thus, curses speed up your evolution and bring you closer to God.

prijevod:  Nemojte brojati svoje blagoslove. Brojite svoja prokletstva – to su vaši pravi blagoslovi prerušeni u prokletstva. Kroz njih ćete odraditi svoju karmu i postati duhovno jaki i hrabri. Štoviše, prokletstva ubrzavaju vašu evoluciju i vode vas bliže Bogu.

Ako prolazite kroz pakao, samo nastavite.

transcendentalnaobicnost