Stupanj razvoja ljudskog društva je određen odnosom čovjeka prema ostalim ljudima u zajednici, prema prirodi, prema životinjama, odnosu prema sebi samome, te naposljetku prema količini sreće, smijeha i zadovoljstva koje svaki pojedinac društva uživa. Iznos BDP-a pojedine države, ekonomski rast i tehnološki razvoj su parametri koji daju lažnu sliku o stupnju razvoja ljudske zajednice.

Izvor: mandrilo.com

U današnjem ljudskom društvu, nasilje, osuđivanje i natjecanje je glavni temelj odnosa među ljudima, uništavanje i nerazumno iskorištavanje prirodnih resursa je glavni pravac djelovanja ljudi prema prirodi, mučenje, progon i uništavanje životinjskog svijeta je odnos našeg društva prema životinjama, trovanje svog tijela i duhovna samodestrukcija je odnos koji uglavnom imamo prema sebi, a količina osobnog zadovoljstva i sreće je uglavnom svedena na minimum.

Neka afrička plemena su sačuvala način života i običaje koje promoviraju zajednicu sretnih ljudi u kojoj skoro pa nema zločina, nema zatvora, nema policije. Principi suradnje, kontribucije i međusobnog pomaganja su utkani u temelje ovih afričkih plemena koji nisu poznavali konkurenciju, pohlepu, izdvajanje i veličanje pojedinaca, već su njegovali zajedništvo. Uspoređujući ove dvije različite slike ljudskih zajednica, današnjeg modernog ‘zapadnjačkog’ društva i afričkih plemena, sasvim je razumno zaključiti da su stara afrička plemena (koja još nisu istrebljena od krvožedne ruke ‘modernog’ čovjeka-divljaka) bila na većem stupnju razvoja. U naše umove je ugrađena lažna slika o primitivnosti i divljaštvu Afrike i njenih stanovnika. Istina je dijametralno suprotna.

Europski kolonizatori, Britansko carstvo, Portugal, Španjolska, Francuska, Nizozemska i ostale europske zemlje su stekle i još dan danas stječu svoje bogatstvo provodeći nemilosrdnu pljačku prirodnih resursa Afrike. Ti europski divljaci su upali u Afriku u inkvizicijskom i križarskom pohodu u sponzorstvu Rimokatoličke crkve s dva cilja: jedan je bio genocid i porobljavanje lokalnog stanovništva i eliminacija starih šamana i vračeva koji su čuvali staro znanje i običaje koji su davali drukčiju sliku svijeta od one koju nas trenutno uče u školama, a drugi cilj je bio i ostao nemilosrdna pljačka prirodnih resursa. Danas je Afrika duboko podijeljen kontinent, skoro svaka država je ili u ratu ili je prošla kroz teško krvavo razdoblje. Tako rascjepkana i podijeljena ona je danas laki plijen velikih predatora u obliku Svjetske banke, MMF-a i velikih korporacija koji zajedno uredno pljačkaju prirodne resurse Afrike imajući pritom blagoslov (legalno pokriće) svih institucija svijeta dok se afrički narod drži doslovno u blatu i beznađu siromaštva. Priča o GlenCoru, najvećoj kompaniji na svijetu, koja možda ima najveće prihode u svijetu korporacija, a koja je relativno nepoznata široj javnosti, daje samo mali prikaz kako se danas sistematski vrši pljačka afričkih resursa, dok se lokalno stanovništvo truje i beskrompromisno iskorištava. Vidi: Stealing Africa – Why Poverty? Vremena kolonijalizma, robovlasništva i inkvizicije srednjeg vijeka nisu stvar prošlosti već se i danas aktivno provode na afričkom tlu umotane u malo perfidnije metode neoliberalnog globalnog kapitalizma/korporatizma pod okriljem medijske šutnje, prešutnim odobravanjem ili aktivnim sudjelovanjem globalnih centara moći.

Mislim da odgovornost za ovu situaciju leži na svima nama, pritom najviše mislim na pripadnike europske civilizacije. Vrijeme okretanja glave na drugu stranu i prešutnog pristanka je iza nas. Europa bi se trebala iskupiti Africi na način da ju prestane iskorištavati te da joj pomogne u izgradnji bogatog i mirnog društva. Ovo bi možda trebali predvoditi i inicirati današnji poglavari katoličke crkve. Javna isprika Ivana Pavla II zbog ponašanja Rimokatkoličke crkve za vrijeme Inkvizicije jednostavno nije dovoljna. Kreiranje normalnih uvjeta za život u samoj Africi je možda i jedan dobar način kako zaustaviti tzv. imigrantsku krizu. Nitko neće bježati iz svog vlastitog doma, ako tamo ima sve uvjete za normalan život. Ovo je jedini ispravni put koji vidim koji bi vodio k boljoj budućnosti ljudskog roda.

Smatram da je Afrika jedno veliko ogledalo u kojem možemo jasno vidjeti ružnu stranu našeg društva koje je steklo svoje bogatstvo na jadu tamošnjih ljudi. Sasvim je jasno da će iz napaćene Afrike k nama dolaziti jasne poruke o tome što bi trebali uraditi, čemu trebamo težiti kao ljudsko društvo i kao svaki pojedinac. Afrika možda predstavlja prekretnicu u duhovnom razvoju ljudskog društva, kad u ovim trenucima jake kozmičke svjetlosti, postanemo svjesni i jasno vidimo u čemu smo griješili i što je ispravan put. Stoga nije čudno da su mnogi poznati i manje poznati pojedinci izgradili jake veze s Afrikom bilo svojim konkretnim humanitarnim radom, umjetničkim radom ili bilo kakvim doprinosom ljudima Afrike. Primjer je Don Croft, pokojni neformalni vođa orgonitnog pokreta koji je dosta pomogao afričkom narodu u borbi protiv AIDS-a s svojim zaperima i orgonitima. Primjer je i naš Dino Dvornik s svojom legendardnom pjesmom Afrika.

Iz srca same Afrike, danas nam stižu priče, legende, poruke, te ljudi koji jasno vide sjajnu budućnost ljudskog roda dajući nam konkretan plan kako to ostvariti. Ovdje bih istakao tri afrička pojedinca čiji rad i poruke osobno cijenim. Prvi je George Ritchl koji je strastveni orgonitaš i aktivista u Južnoj Africi, poznat po svojim brojnim gifterskim pohodima diljem Afrike, kreator stranice orgoniseafrica.com. Drugi je Credo Mutawa, afrički šaman koji je usprkos progonima uspio prenijeti stare afričke legende i priče odnosno istinitu povijest ljudskog roda. Treći, po meni najznačajniji pojedinac s područja Afrike je Michael Tellinger, osnivač Ubuntu pokreta, koji promovira razvoj ljudskog društva temeljen na kontribucionizmu, na suradnji i dijeljenju, upravo onako kako su živjela stara afrička plemena. Ovo nije utopija, već sasvim konkretan plan. Više o ovom planu se može pročitati u knjizi Ubuntu, te aktivno sudjelovati u samom pokretu Ubunuta.

U nastavku teksta su kroz tri priče opisani mali dijelići običaja, načina života i razmišljanja koji su krasila stara afrička plemena. Ove poruke su jasan putokaz na kojim temeljima treba graditi zajednicu sretnih ljudi. Smatram da ovaj način razmišljanja treba usvojiti i živjeti te upravo na taj način pomoći sebi, svojoj zajednici, Africi i njenim ljudima, odnosno cijelom svijetu. Neka svjetlo koje su sačuvali starosjedioci Afrike i ostali naši preci iz starih plemena i zajednica iz svih krajeva svijeta, zasja punim sjajom u našim rukama, našim srcima, u našim životima.

Shikoba Nabajyotisaikia

Afričko pleme ima najljepšu “kaznu” na svijetu. Naime, ukoliko se dogodi da netko od pripadnika plemena učini nešto pogrešno i loše, oni ne osuđuju tu osobu. Upravo suprotno, trude se da joj pomognu, olakšaju i podsjete koliko u stvari vrijedi, a sve to na jedan veoma specifičan i dirljiv način. Oni dolaze po osobu koja je sagriješila, odvode je u centar sela, gde se potom okupi celo pleme i naredna dva dana svi provode pričajući toj osobi o svemu dobrom što je postigla i uradila u životu.
Ovo neobično pleme veruje da se svako ljudsko biće rađa kao dobro, i da svako od nas u suštini jedino želi sigurnost, mir, sreću i ljubav. Ali, ponekad, u potrazi za ovim blagoslovima ljudi prave greške koje ova zajednica u stvari vidi kao vapaj za pomoć onoga koji iste pravi. Zbog toga, oni se ujedinjuju u namjeri da ga ohrabre, podignu, ponovo povežu sa njegovom pravom prirodom, podsjete na ono što on zaista jeste! Oni svom bližnjem pomažu sve dok on ne shvati istinu na koju je zaboravio dok je griješio, a glasi “Ja sam dobar”.

“Shikoba Nabajyotisaikia” jedan je od pozdrava koji oduvijek žive u ovom plemenu.
“NABAJYOTISAIKIA” je kompliment koji je čest u Južnoj Africi, a znači “Ja te poštujem. Ja te pazim. Značiš mi!”. Kao odgovor ljudi obično izgovaraju “SHIKOBA” što se prevodi kao “Ja, stoga, postojim za tebe!”

 

Pjesma srca

Postoji pleme u Africi gde se datum rođenja djeteta ne računa od dana kada je došlo na svijet, niti od trenutka kada je začeto, već od dana kada je dijete bilo misao u majčinom umu. I kada žena odluči da ima dijete, ona odlazi i sjedi pod drvetom, sama, i sluša dok ne čuje pjesmu deteta koje želi doći. I kad čuje pjesmu tog djeteta, vraća se muškarcu koji će biti bebin otac, da je i on nauči. Zatim, kada vode ljubav da fizički začnu dijete, neko vrijeme pjevaju djetetovu pjesmu, kao način da ga prizovu. I kada zatrudni, majka uči babice i druge stare žene u selu bebinu pjesmu, da bi je kada se dijete rodi, stare žene i ljudi oko nje pjevali kao dobrodošlicu. Kasnije dok dijete raste, i drugi seljani uče detetovu pjesmu. S bitnim razlogom.

Ako dijete padne, ili povrijedi koleno, neko će ga podići i otpjevati mu je. Ili kada dijete uradi nešto divno, ili prođe kroz obrede puberteta, ljudi u selu pjevaju njegovu ili njenu pjesmu.
Ako u bilo kom trenutku u toku njegovog života, osoba počini zločin ili neprikladan društveni čin, pozovu je u centar sela i svi ljudi iz zajednice je okruže. Zatim joj pjevaju njenu pjesmu.
Pleme shvaća da korekcija antidruštvenog ponašanja nije kazna, već ljubav i podsećanje na identitet. Kada prepoznate svoju vlastitu pjesmu, nemate želju ili potrebu da učinite nešto što bi povrijedilo nekog drugog.

 

Filozofija Ubunutu

U jednom eksperimentu, antropolozi su grupici djece jednog afričkog plemena predložili igru. Pokraj nekog drveta postavili su košaru punu voća i djeci rekli da će onaj tko prvi dotrči do košare dobiti sve što se u njoj nalazi. Kad su im dali znak za start, djeca su se pogledali, primili za ruke i zajedno otrčali do košare, uzeli voće i sjeli se odmoriti dok jedu. Kad su ih pitali zašto su trčali zajedno, kad je najbrži mogao dotrčati sam i osvojiti svo voće, rekli su im: “UBUNTU: kako će ijedan od nas biti sretan ako su svi drugi nesretni?”

UBUNTU na jeziku plemena Xhosa znači: “Ja jesam jer mi jesmo”

Izvor: mandrilo.com

Prenijeto sa: Transformacija svijesti.com