"U toj zemlji ćeš upoznati osnove istinskog postojanja. Naučit ćeš da je svo dobro ovog novog svijeta u posjedu čovjeka." začuh glas sudbine.

Kao da sam ušla u Dada Stancu osjetih energiju glasova svih odsanjanih snova i ljubav, ta čudesna energija našeg stvarnog postojanja, nahrupi kroz sve otvore stvarajući ovaj prostor bez dobro poznatih dimenzija, stvarajući državu sunca.

 

Čovjek je vječno središte univerzuma i u ovom novom vremenu potvrđuje drevnu filozofsku misao, čovjek je mjera i proporcija ovoga hrama u čijem postojanju i širenju sudjelujemo.

Godina, ova prva godina mog trajanja u ovom čudesnom svijetu se bliži kraju i hram se snagom naših misli širi prerasta u prostor bez granica, a daleki horizont je dohvatljivo ogledalo naših duša.

 

Ovdje nam svjetlost, majka mudrosti i svećenica sunca poklanja svijesnost, ljubav i znanje, život Sophia, majka nad majkama iz vremena prije vremena nas uvodi u nepoznate dijelova naših sudbina. Vođena njenom dobrotom zaustavih se u jednom svitanju na mjestu gdje su se susrele ruke Stvoritelja i Adama.

Ugledah zemlju, onakvu kakva jeste, punu rijeka i slapova i dolina na kojima cvjeta cvijeće novih boja i rastu plodovi misli. Gradovi puni osmjeha i velikih staklenih kuća u kojima ljubav otvara i zatvara prozore. Sofija mi pokaza put prosipajući zlaćanu prašinu.

Zastadoh u parku spomenika. Slično aleji, jedan do drugoga poredani kao drveće u dva reda, okamenjeni i vječno zaustavljeni u pokretu koji je značio budućnost, gledaju me poznati i nepoznati mudraci.

Sjedinjenje vjerovanja i mudrosti daje kamenu dušu i ja osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola ovoga sunčanog grada. Krenuh beskrajnim dvoredom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje.

Ono što sam voljela kao poeziju i što je bilo izvan svakodnevne komunikacije ovdje je objašnjavanje teorija iz koje je nastao prostor i vrijeme u kojem trajemo. Poznate činjenice dobiše novo ruho.

Osjetih tuđe misli u mojima, spoznah da ono što čujem nije glas nego simfonija koju sklada veliki  mudri um.

Vidjeh kako se smjenjuju godišnja doba, kako prolaze godine i stoljeća. U jednom trenutku, onoj nikada objašnjenoj beskonačnosti, se pred mojim očima, dogodila cijela jedna epoha. Ova za mene još nepoznata energija pretvori trenutak u vječnost.

Do tog trenutka magloviti oblak moje svjesti, se ispuni nijansama još neimenovanih boja i postade dokaz postojanja multidimenzionalnosti.

 

U ovom čudesnom svijetu osjetih integraciju sa samom sobom i univerzumom, osjetih da slijedeći svoju istinu mogu osjetiti i tuđu, da je globalizacija, kojom nas već godinama truju i bombardiraju, nedjeljiva od solidarnosti.

Zakoni džungle, koju nam je nametnuo Darwin i u kojoj smo mi rasli, su davno zaboravljena pravila ljudskog održanja. Magicus je svijet u kojem se čovjek vraća tamo od kuda je i krenuo, u rajski vrt vječne sreće.

Zanesena trenom vječnosti u kojem osjetih energiju istinskog postojanja u bojama svijetlosti i tonovima muzike spoznah jednu novu dimenziju u sebi, dimenziju nastajanja svijesnosti u prolaznosti čvrstine materije.

Spoznah komplementarnost onoga od čega sam sastavljena. Tijelo u kojem se nalazim postade moja misao i moj osjećaj, ideja s kojom mogu biti i tu i tamo. U ovom novom vremenu ne trebam reaktor da bih prešla u kvantno stanje sebe same. Energija koju osjećam ulazeći jutrom u ovu državu sunca je jedna velika, ujedinjena kreativna misao, san i Anima mundi.

 

Čujem melodiju, zov slobode u sebi. Ovdje naučih slušati zvuk zvona koje nosim u sebi, zvuk koji se javlja kada moja čežnja dodiruje grmove zrelosti i ubire zadnje plodove saznanja prošlih godina. Tada me taj zvuk nosi na daleki otok, u hram, gdje sunce nikada ne zalazi. I tada sam sigurna i sretna, jer svako moje lutanje ostacima života završava na krilima simfonije univerzuma i ja se uvijek sretna vraćam kući.

Hvala vam 3M što se osmislile CIVITAS SOLIS u ovom virtualnom svijetu.