10.11.2013.
Zdenka Andrijić
Naš vanjski svijet samo je odraz našeg unutarnjeg stanja. Kad povjerujemo kako nemamo vremena obaviti nešto, kad to izgovaramo uvjeravajući sebe i druge u to kako nam nedostaje vremena, vrijeme zaista počinje kliziti iz ruku, baš kao da postoji, baš kao da ga nismo izmislili.
Sve u što vjerujemo postaje onim što zovemo svojom stvarnošću. Svaka nestašica - vremena, ljubavi, novca, zdravlja, dobrote i da ne nabrajam više - hrani se našim vjerovanjem u to da se nastanila u našem životu. Pa se onda čudimo što nam je tako kako smo mislili, govorili, ponašali se kao da jest.
Tajfun na Filipinima tek je riječ na nekom portalu koja nas ne dodiruje. Tajfuni se događaju drugima. Jadnijima od nas, siromašnijima, slabijima. Ali kad bismo razumjeli koliko svojim teškim mislima i uvjerenjima otežavamo život i sebi i drugima, svijet bi bio bolji. Jer bismo mi bili odgovorniji. Tajfuni se sastoje od loših misli nesretnih bića ovog planeta. Promijenimo misli, omekšajmo ih, obojimo radošću! Pa će biti manje i tajfuna i potresa i poplava i svih drugih pokušaja ove prelijepe plave kuglice na kojoj živimo da skrene pažnju na ono što joj radimo!
Da, odgovorni smo za svoja obilja i svoje nestašice, ali sudjelujemo i u kreiranju i tuđih obilja i nestašica, tuđih radosti i nesreća.
Zato, danas otvorite vrata radosti! Čak i ako vas uhvati poneki zakašnjeli jesenji pljusak, neka to bude pljusak radosti! Nasmijte se, sretni što imate kišobran, ali sretni i ako ste bez njega, jer sreću ne čine kišobrani, sreća je u nama, samo joj treba dopustiti da diše!
Promijenimo sastojke svemira u kojem živimo smijehom, radošću, ljubavlju, dobrotom!
E, pa da bih potkrijepila ove želje, ispričat ću malu priču, jednu od onih koje "najvolim":
U prašini leži mali vrabac, tanke mu nožice uprijete u nebo, kao da se odupire o njega. Prolaze životinje, pitajući ga povremeno što radi. Vrabac odgovara: - Držim nebo! - Haha, smiju se četveronošci, cijela mu se šuma podruguje. - Tako jadan i kržljavih nožica, a drži nebo! Nakon nekog vremena vrapcu dosadi poruga pa reče: - Uh, kako ne razumijete! Čovjek mora raditi koliko može!
Učinimo koliko možemo za ovaj svijet! Ma koliko se činili slabi sebi i drugima, poduprimo svoj dio neba!
bglavac
irida
edin.kecanovic
