U prošlom postu započeli smo priču s regresijama, prošlim životima i tome kako ih je slavni psihijatar Raymond Moody otkrio, kako im se čudio i za što ih je počeo koristiti. No bio je to tek uvod u ono što mi je bilo posebno zanimljivo u njegovoj knjizi «Život prije života», a za što nikad prije nisam čuo.

Moody je slučajno otkrio još jednu metodu za doživljavanje prošlih života, koju je opisao lakšom i zgodnijom od hipnoze - zurenje u kristalnu kuglu.

I sam je bio iznenađen ustanovivši da u svim tim godinama studiranja - filozofije koju je i doktorirao, završivši potom i medicinu i specijaliziravši psihijatriju – nikad nije čak niti čuo za metodu zurenja u kristalnu kuglu. Što nas vjerojatno i ne treba čuditi; teško da bilo tko od nas to povezuje s bilo kakvom ozbiljnom djelatnosti osim sajamske razonode iz prošlih vremena. A opet - možda je riječ samo o još jednom otkrivanju zaboravljenih znanja, koja smo, u vlastitom neznanju, u stanju odbacivati kao praznovjerja.

Moody je zurenje u kuglu otkrio pregledavajući prašnjave police stare knjižare u Atlanti. Za oko mu je zapeo naslov «Zurenje u kristalnu kuglu» (Crystal Gazing) Ernesta Schala, objavljenu 1905. Već je u prvih nekoliko stranica razabrao da je Schal pedantan čovjek opsjednut detaljima, kojega nije lako impresionirati niti mu nešto sugerirati. Na stranicama knjige Schal je opisivao kako je proučavao to drevno i nerazjašnjeno umijeće. Tvrdio je da su se ljudi u svim starim kulturama, unatrag sve do Egipta, tom metodom služili da bi našli odgovore na pitanja koja su ih mučila.

Zurenje u kristalnu kuglu ima slavnu povijest. U srednjovjekovnoj Europi postojali su ljudi koji su putovali od mjesta do mjesta, podizali šator te zurili u ogledalo i u vizijama koje su im se ukazivale tražili odgovore na pitanja posjetitelja. Zurenje se koristilo u razne svrhe – za proricanje, otkrivanje zločinaca, potragu za izgubljenim predmetima. Nakon dovoljno dugog zurenja u ogledalo, u njemu bi se zuriteljsu ukazalo lice zločinca – ili bi klijent opisao izgubljeni predmet, a ogledalo e koristilo kao neka vrst preteče ureda za izgubljene stvari, pokazujući zuritelju sliku mjesta gdje treba tražiti.

Zurenje u ogledalo je nestalo iz zapadnog svijeta kad ga je katolička crkva, zbog njegovih naizgled mističnih svojstava, stavila izvan zakona – kao i sve što se povezivalo s magijom. Naravno, sličnu sudbinu doživjelo je i zurenje u kristalnu kuglu. Moody smatra da je ono sa Zapada nestalo zbog toga što je riječ o jednoj od tehnika koje nam iznose na vidjelo ono što zapravo ne želimo znati te napominje kako je na Istoku stav prema sličnim temama drukčiji. Primjerice, tibetski mudraci zure u jezera. U Tibetu gotovo da i nema drveća, a jezera su duboka i jasna, pa mudraci, nakon dovoljno zurenja, u njima vide odgovore na mnoga pitanja. Moody piše kako u toj zemlji glavni državni prorok zuri u ogledalo kad treba odgovoriti na pitanja ministara u vladi. Oni sjede oko njega i slušaju dok on u ogledalu otkriva putove kojima treba voditi državnu politiku. Naravno, od svih slika, nama je najpoznatija slika ciganke koju na sajmu bulji u kuglu.

I naravno, svi znamo da sve izmišlja i uzima novac naivnim ljudima, ili onima koji se tek žele zabaviti. Je l' da?

Ali psihijatar Raymond Moody više nije bio tako siguran.

Pogotovo nakon što je vlastitim istraživanjem ustanovio da vizije u kristalnoj kugli nisu izmišljotine nego - činjenica. Par tjedana nakon što je pročitao Schalovu knjigu i sam je nabavio kristalnu kuglu, stavio je na stol, upalio svijeću, ugasio svjetlu i počeo zuriti u njenu dubinu. 

I gle čuda – za nekoliko minuta ispred njegovih očiju pojavili su se oblaci, a zatim je ugledao čovjeka u kišnom kaputu koji je hodao praznom gradskom ulicom. Slike je izblijedjela da bi je zamijenila slika crvene kuće visoko u brdima, s verandom isturenom preko stijene. Dan je bio sunčan, pa je u daljini mogao razabrati planine obavijene plavičastom maglicom. Potom je ugledao jednu svoju prijateljicu. Lice joj je vidio jasno, kao da stoji ispred njega. Slijedila je uspomena iz djetinjstva – bakina kuća s lijepim drvenim pokućstvom i vunenim sagovima složenih uzoraka. 

Vizije su slijedile jedna drugu, bez međusobne povezanosti i bile su mu vrlo tajanstvene. Nije imao osjećaj da potiču niti iz jednog drugog izvora nego iz njegove nutrine. U kugli su se projicirale jasno, u boji i u tri dimenzije – Moody se osjećao kao da gleda holografsku televiziju.

Taj prvi put zurio je više od sat vremena. Od kugle se ustao zapanjen. Činilo mu se nevjerojatnim da ga tijekom toliko godina ispitivanja ljudske duše nitko nije upozorio na ovu pojavu. No, pomislio je da je možda tek premaštovit i da se radi o rijetkoj pojavi, pa je pozvao svoju suprugu, vrlo prizemljenu osobu, da pogleda u kristalnu kuglu. Pošto je zurilau u nju pola sata, nasmiješila se i rekla: «Vrlo zanimljivo». Opisala je velik broj slika od kojih su neke bile živopisna sjećanja iz djetinstva, dok su neke bile nepoznatog podrijetla. 

Kao mudar čovjek, Moody se nije zadovoljio time da povjeruje vlastitoj ženi. Slijedeći je korak bio da u istraživanje uključi jednog kolegu, čovjeka praktične naravi i izvanrednog psihoterapeuta. I taj je bio zapanjen onime što je vidio.

Ma ni to Raymondu nije bilo dovoljno.

Četiri kugle odnio je u večernju školu gdje je predavao. Stavio ih je u sredinu razreda, prigušio svjetlo, pustio umirujuću glazbu i rekao studentima (bilo ih je oko četrdeset) da zure u kuglu. Nako četrdeset i pet minuta upalio je svjetlo i zapitao ih što su vidjeli. Polovica studenata imala je vrlo dramatična iskustva. Jedan student zahvalio mu je na «pravom izletu u zemlju snova». Jednu ženu iz Pakistana do suza su ganule slike iz djetinjstva koje je provela u svojoj domovini. Dvije odvojene skupine studenata vidjele su istu sliku. Dva studenta koja su zurila u kuglu opisala su zakukuljen lik u dugoj kabanici, a druga dva studenta vidjela su balerinu koja je plesala razredom u taktu glazbe. Još je nekoliko studenata izjavilo da su se slike pojavljivale u ritmu glazbe.

Ali Moody se htio uvjeriti još više.

Pa je pokus ponovio i u drugom razredu, sa sličnim ishodom – gotovo polovica studenata vidjela je vrlo dramatične slike. 

Mislite da je Raymond tu stao? Već ste se uvjerili da je riječ o dosta upornom tipu. S provjerom autentičnosti pojave možda je i bilo završeno, ali je zato počeo smišljati njenu praktičnu terapeutsku svrhu. Dakle, sljedeći korak bio je odnošenje kristalne kugle u kliniku. I zaista - zurenje u nju pokazalo se odličnom metodom tehnike projiciranja, u kojoj se pokušava otkriti što se događa u nečijem umu (primjer takve tehnike je Rorschachov test, no kristalna kugla pokazala se Moodyju puno čišćom metodom jer nije ograničena strukturom linija ili oblika).

Moody je otkrio da se prilikom zurenja u kristalnu kuglu javljaju neke tipične slike. U jednom od tipičnih nizova javljaju se lica ili skupine ljudi među kojima onaj koji gleda neke prepoznaje. Ti likovi vrše određene radnje i ravnaju se prema određenom scenariju. Ispitanik može vidjeti i uspomene iz djetinjstva, događaje koji su se zbili tako davno da o njima dugo vremena nije niti razmišljao.

Kao i u hipnotičkoj regresiji, slikama u kristalnoj kugli ne može se upravljati. Vidite li, na primejer, skupinu ljudi koja sjedi za stolom, ne možete im «naređivati» što da čine. Ako to pokušate, slika će vjerojatno izblijediti. Štos je u slijedećem: kad se sjedne pred kristalnu kuglu, s jasnom odlukom i namjerom, treba sebi reći, primjerice: «Kad sjednem i pogledam u kristalnu kuglu, vidjet ću ono što se odnosi na moju lošu naviku» ili slično. Slike u kugli obično će se odazvati na zadanu temu.

I konačno slijedi i kraj priče koja je započela u prethodnom postu - a bila je to priča o iskustvu prošlih života (ne ulazeći u pitanje je li zaista riječ o prošlim životima ili unutrašnjim slikovitim prikazima vlastitih problema. Mala digresija: većinu «prošlih života» koje su mu ljudi pričali, Moody je uspio povezati s njihovim problemom, no bilo ih je nekoliko u kojima nije mogao odrediti apsolutno nikakvu poveznicu. No, pokazivali su izvanredno poznavanje određenog razdoblja i zemlje. Te je slučajeve Moody nazvao «neobjašnjivim»).

Jedne večeri Moody je odlučio svoje otkriće povezati s iskustvima prošlih života. Udobno se smjetio ispred kristalne kugle i zaželio da slike u kugli prikažu neki njegov prošli život koji je povezan sa sadašnjim. Dok je zurio u kuglu, pojavio se cijeli niz slika. Pred sobom je vidio jedan prošli život kojega je već vidio i hipnotičkoj regresiji, život kojega je proživio kao žena-umjetnik u Kini. Poslije ekspermenta na sebi, krenuo je metodu iskušavati na nekoliko svojih pacijenata. Pokazalo se da su oni doživljavali vrlo živopisne regresije i da kristalna kugla može biti odličan alat za tu svrhu.

Regresije izazvane zurenjem u kuglu jednako su obilovale detaljima kao i one u hipnotičkom stanju. U većini slučajeva razlika je bila u mogućnosti kontrole – ispitanik se nije morao brinuti da će izgubiti kontrolu nad sobom. Strah od takvog gubitka kontrole sprječava velik broj ljudi da uđu u hipnotičko stanje. 

Evo i nekoliko Moodyjevih savjeta za tehniku zurenja u kuglu radi istraživanja doživljaja prošlih života.

Potrebno je zrcalo ili neki drugi predmet u koji se možwe zuriti – ogledalo, kristalna kugla, a čuo je da su ljudi uspješno zurili i u posudu s vodom. Mediji, dakle, mogu biti različiti, važno je da imaju jasnu dubinu. Moodyjeva je preprouka – ako se odlučite za kristalnu kuglu, neka bude jeftina. Kristalne, od mljevenog kremena, vrlo su skupe, a izdatak je nepotreban i ne utječe na ishod. Kuglu bi bilo dobro postaviti na komad crnog baršuna koji će spriječiti odraze u kugli. Najbolji tip rasvjete je svijeća. Moody predlaže da čovjek pokuša iz raznih kutova i udaljenosti, ali njegovo iskustvo mu govori da se najbolje difuzno svjetlo dobiva ako je svijeća udaljena 60-tak centimetara od kugle.

Nadalje, potrebno je slijediti istu tehniku uvođenja u trans kao i kod hipnoze – uglavnom je riječ o usmjeravanju pažnje na jedan po jedan dio tijela i opuštanje svakoga dijela. Kad se dovoljno opustite i pripremite za regresiju, otvorite oči, kaže Moody, i recite sami sebi da treba otvoriti oči i početi zuriti u kristalnu kuglu. Treba biti spreman tako provesti neko vrijeme. Navodno ne treba očekivati da ćete odmah nešto vidjeti. Zurenje zahtijeva određeno stanje duha. Pravilan stav je opuštenost. Moody preporuča i to neka očekivanja budu velika. Velik broj ljudi predviđa neuspjeh u ovoj neobičnoj vježbi, a onda će se takvo predviđanje zaista i ostvariti.

Ja još nisam probao. Jedina kugla u koju sam malo duže zurio jest nogometna lopta. Ponekad i u one kugle koje ljeti šeću gradom ispod majici. U kristalnu nikad. 

Baš me u zadnje vrijeme puknulo da bih i ja htio iskusiti putovanje u prošli život. Al' nešto me nije htjela karta.

Bude valjda. Do tad ću se morati zadovoljiti ovim.

Krešimir Mišak
Izvor: http://misakvecernji.blog.hr