Mediji su već prilično zagrijali atmosferu za advent u Zagrebu, advent na ulicama i u trgovima našega glavnog grada. Ponosni smo što kao grad u dekristijaniziranoj Europi postajemo glavna atrakcija obilježavanja toga posvećenog vremena. Zagreb kao glavni grad Hrvatske ima stvarno što ponuditi od bogatih hrvatskih običaja vezanih za adventsko vrijeme. Ipak, ulice i trgovi mogu samo ponuditi sajam, profane sadržaje, bogatu turističko-gastronomsku i svaku drugu ponudu. Ako bismo sabirali, sažimali duhovne sadržaje koje nudi Crkva tijekom adventa, onda nam preostaje jedan aramejski molitveni zaziv kojim su se koristili prvi kršćani: "Marana tha", "Dođi, naš Gospodine". Upravo tim riječima završava sveti Pavao Apostol svoju prvu poslanicu Korinćanima.

Advent na ulicama i trgovima ili adventski molitveni duh u našem životu? Što odabrati? I jedno i drugo. Ali nikako kao vjernici ne bismo trebali dati prednost, veću vrijednost onome prvome, događanjima na ulicama grada Zagreba ili nekih drugih europskih gradova. "Dođi, naš Gospodine" najsnažnija je poruka adventa. Poteškoće u duhovnom životu vjernika, pojedinca nastanu kada bitno postaje nebitno, a nebitno bitno. Vanjština, blještavilo, adventski vijenci, mnoštvo upaljenih lampica, lijepi hrvatski običaji vezani uz adventsko vrijeme jesu na neki način sekundarni, drugotni plan. Primarni plan oduvijek je bila duhovna nota vezana uz vanjštinu, uz znakovlje adventa. Tako je iz čisto duhovne potrebe, uz želju za molitvom i duhovnom pripravom za Božić, nastao adventski vijenac.

Adventski vijenac

Adventski vijenac nastao je uz molitvu, uz duhovnu stvarnost adventske poruke. Prvi adventski vijenac pojavio se u Hamburgu, na sjeveru Njemačke. I to u ("Trošnoj kući") kući koja je bila dom za siromašnu djecu. Evangelički pastor i odgojitelj Johann Heinrich Wichern okupio je 1838. godine siročad s ulice u staru trošnu kuću i tako im ponudio novi dom. Došao je na ideju da moleći svakodnevno sa štićenicima u adventu, na drvenom postolju svakoga dana zapali po jednu svijeću. Tako su do Božića bile zapaljene 24 svijeće, od kojih su četiri bile velike, a ostale male. Tako su iz godine u godinu tijekom adventa nastajali molitveni obred sa svijećama i duhovna priprava za Božić. Ta pobožnost sa svijećama postajala je običaj koji se održavao u "Trošnoj kući" svake godine. Ubrzo je drveno postolje na poticaj štićenika zamijenjeno vijencem od zimzelenog granja. Malo-pomalo, iz godine u godinu, taj se običaj proširio u evangeličkim obiteljima u Njemačkoj, a zatim i u prekooceanskim zemljama. Tek poslije Prvog svjetskog rata taj običaj adventskog vijenca, molitve i paljenja svijeća preuzimaju katolici. Prvi se vijenac pojavio 1925. u katoličkoj crkvi u Kölnu, a potom 1935. u Münchenu. U katoličkim crkvama blagoslivljalo se vijence i nosilo ih se kući. Dakako, samo s četiri velike svijeće.

Temeljni simboli adventskog vijenca

Tri su temeljna simbola adventskog vijenca: krug, svijeće i svjetlo. Krug bez početka i kraja simbolizira vječnost, vjernost. Zimzeleno granje u vijencu simbolizira život koji ne prestaje, život koji traje, koji se ne prekida. A to je život vječni. Vijenac je u antičkom vremenu bio simbol pobjede, lovorov vijenac ili kakav drugi vijenac. Svijeća i svjetlo svijeće simboliziraju Isusa, njegov dolazak. Ako su četiri svijeće crvene ili bijele boje, onda one predstavljaju Isusovu žrtvu i pobjedu. Ljubičaste svijeće simbol su pokore, obraćenja, promjene na bolje i priprave za Božić. Prema jednoj tradiciji svaka svijeća od četiri svijeće na vijencu ima svoje ime: prva je prorokova svijeća, druga je betlehemska svijeća, treća pastirska, a četvrta je svijeća anđela.

Adventski vijenac – više od obična ukrasa

U kršćanstvu uvijek postoji opasnost da prihvatimo znakovlje, simbole, ali ne i poruku tih simbola, ne duhovnost koja je poticajno vezana uz simboliku predmeta. Pa sam tako znao vidjeti pred kraj adventa u nekim obiteljima adventski vijenac na kojemu nije bila zapaljena nijednom nijedna svijeća. Bilo je obitelji u kojima su prije nedjeljnog ručka palili svake nedjelje svijeću i zajedno se pomolili. Ako je vijenac, zimzeleni vijenac, krug bez početka i kraja, koji označava vrijeme bez kraja i život vječni, onda sigurno imamo divnu temu za molitvu tijekom došašća. U zemaljskom životu razmišljamo o vječnosti kao našemu cilju kojemu smo sve bliže svake godine, svakoga došašća.

Odabirom boje svijeća na adventskom vijencu također odabiremo moguću duhovno-meditativnu temu za meditaciju tijekom došašća. Čini mi se da su nekako najprikladnije ljubičaste svijeće, jer one pozivaju na pokoru i obraćenje. A to je nužnost za svakoga od nas. Potrebni su nam neprekidan duhovni rad i rast u osobnoj kršćanskoj zrelosti. Tko je svjetlo svijeta? Koga predstavljaju zapaljene svijeće na adventskom vijencu? Predstavljaju Isusa Krista. Tako svaki dio adventskog vijenca ima svoj smisao i duhovnu poruku, i izazov na meditaciju i molitvu. Zar po takvom shvaćanju adventski vijenac nije više od pukog običaja? Dalek je put od tradicionalnog do duhovno-praktičnog, životnog, ostvarivog produhovljenog kršćanstva. Zato neka nam taj vijenac bude više od pukog običaja.

Zornice i sijanje pšenice na spomendan svete Lucije, 13. prosinca

U mnogim duhovno vitalnim župama domovinske Crkve sačuvane su zornice, rane jutarnje svete mise u 6 sati. Na mise zornice, uz žrtvu ranog ustajanja u župnu crkvu, dolaze vjernici koji se žele duhovno obogaćivati riječju Božjom, redovitim pričešćivanjem i sudjelovanjem na svetoj Misi. Ne zaboravimo, i ne dokidajmo svoj izvorni hrvatski običaj sijanja pšenica na spomendan svete Lucije. Od spomendana svete Lucije do Božića ima 12 dana. Domaćice u posudice siju pšenicu kako bi ona u zimskom božićnom vremenu svojim zelenilom bila znak novog života, znak koji pokazuje kakva godina očekuje poljoprivrednike. Posijana pšenica na spomendan svete Lucije rasla bi do Božića. A tada bi ju se uredilo, jednakomjerno skratilo i okitilo hrvatskim bojama – crven bijeli plavi. A neki su u sredinu te posude sa zelenom pšenicom stavljali jabuku ili svijeću.

Pazi da ti sam sebi, ili da ti drugi ne "ukradu advent ili čak i Božić"

Svaki se savjestan vozač, dok se vozi u poznatu ili nepoznatu kraju, pridržava znakova uz cestu ako želi doći sretno do cilja. Razmišlja o znakovima. Oni postaju sastavni dio njegova putovanja. Naučen na znakove, bez njih bi bio nesiguran, a nesigurni bi bili i njegovi suputnici. Jednako je i s adventskim simbolima. Oni moraju postati dio nas, naših promišljanja, naše meditacije i molitve. Ako tako bude ovoga adventa, bit će duhovnih plodova za naš svakodnevni život. Postanu li, ili ostanu li adventski vijenci, pšenica, zornice samo običaj, i dalje ćemo hraniti tradicionalističku vjeru, vjeru bez srca i duše. Bit će to samo običaji. A ti pokaži da ti advent nije samo običaj, nego mnogo više od običaja. "Marana tha", "Dođi, naš Gospodine!".

Izvor: Direktno.hr