»Zlatna bula«

Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. svojom je ispravom, kasnije nazvanom »Zlatna bula«, od 16. studenoga 1242. godine Zagrebu dodijelio titulu slobodnoga kraljevskog grada, a Zagrepčanima dao sloboštine, koje su postale temeljem daljnjeg razvoja našega grada. Zato taj datum slavimo kao Dan grada Zagreba.
Kada je Bela IV. 1235. godine stupio na prijestolje imao je trideset godina. Namjeravao je vratiti poljuljani ugled kraljevskog dostojanstva i slomiti moć velikaša. Međutim, u tome ga je preduhitrila provala Tatara početkom 1241. godine. Polazeći iz daleke Azije pod vodstvom Batu kana, Tatari su u osvajačkom pohodu prošli kroz ruske ravnice, opustošili Poljsku i 1241. godine upali u Ugarsku. Na rijeci Šajo potukli su kraljevu vojsku i počeli nemilosrdno pljačkati po čitavoj Ugarskoj. Bela IV. se s obitelji klonio u Hrvatsku i iz Zagreba tražio pomoć od kršćanskih vladara. Iako skromnih mogućnosti, Zagrepčani su dostojno ugostili kralja, njegovu obitelj i pratnju. Kada su se zimi 1242. godine zamrzle rijeke, Tatari su prešli preko Dunava i Drave slijedeći kralja. Kad su se približili Zagrebu, Bela se povukao prema moru, a Tatari, došavši do tada nejakoga i slabo utvrđenog grada, bez teškoća su ga porušili i spalili.
Bela IV. je zakloništa potražio ponajprije u tvrdom Klisu, zatim Splitu, Trogiru i susjednim otocima. Svi napori Tatara da osvoje utvrđene gradove i uhvate kralja ostali su bez uspjeha. Potkraj ožujka 1242. stigla im je vijest da je u Aziji umro vrhovni kan Ogotaj, pa su se vratili u Aziju, kako bi sudjelovali u borbi za njegovog nasljednika. Posljedice tatarske provale bile su strašne. Zemlja je bila opljačkana, raseljena i pusta. Nitko je nije obrađivao pa je zavladala glad i kuga. Na povratku u Ugarsku, Bela IV. je to sve vidio, kao i spaljeni Zagreb. Vidjevši u kakvom mu je stanju država, odlučio je da je ojača. Prošli događaji pokazali su da se samo dobro utvrđeni gradovi mogu oduprijeti neprijatelju. Zbog toga je Bela IV. dodijelio kraljevske privilegije nizu gradova.
»Zlatna bula« od 16. studenoga 1242. godine odnosila se na stanovnike brda Gradec (Grech). Dobivene povlastice donosile su određenu samoupravu, pravo biranja gradskog poglavara, suca, trgovanja i sajmovanja. Obveza koja je išla uz to bila je vrlo teška. Trebalo je izgraditi i održavati čvrste gradske zidine. »Bula« je ujedno bila i osnovni gradski zakonik prema kojem se sudilo. Gradski sud smatrao se svetinjom, a kazne što ih je izricao bile su, kao i u ostalom dijelu srednjovjekovne Europe, vrlo oštre i okrutne. Uspostavljena je bila i redarska služba, kojoj je na čelu bio kaštelan ili porkolab. Isprave koje je izdavala gradska uprava bile su ovjerene gradskim pečatom, dobivenim vjerojatno s kraljevskim privilegijama.
Obvezu izgradnje zidina građani su ispunili 1266. godine. Nakon toga unutar grada izgrađene su mnoge kuće i doselili su se brojni obrtnici, stranci i domaći ljudi. I dok je već u drugoj politici 13. stoljeća većina slobodnih kraljevskih gradova izgubila svoje privilegije i potpala pod vlast plemića, Gradec je sačuvao svoju podređenost izravno kraljevskoj vlasti. Kontinuirano, tijekom stoljeća, građani Gradeca donosili su »Zlatnu bulu« na potvrdu kraljevima.
Potkraj 16. stoljeća, do tada vrlo izraženo suparništvo i neslaganje Gradeca i Kaptola, pomalo je nestalo i sve se češće počelo spominjati zajedničko ime grada - Zagreb. Tijekom vremena, Zagreb je postao političko središte i glavnim gradom Hrvatske i Slavonije.
Godine 1850. grad je dobio novi zamah. Gradec, Kaptol, Nova Ves, Vlaška ulica i Horvati, dotad autonomne municipije, spojile su se u jedinstveni kraljevski grad Zagreb. Ukinuta je šest stoljeća duga tradicija biranja gradskog suca, a na čelo grada je postavljen gradonačelnik. Zagreb je tada imao 14.000 stanovnika.
»Zlatna bula« je tako bila temelj na kojem se Zagreb niz stoljeća razvijao i napredovao, temelj hrvatskom kulturnom i političkom središtu, sjedištu Hrvatskoga sabora, hrvatskih banova, mjesta u kojem se odlučivalo o sudbini hrvatskoga naroda.