Kao strani dopisnik za NPR, Eric Weiner proveo je više od 10 godina kao američki inozemni dopisnik, izvještavajući o bombaškim napadima u Jeruzalemu i studentskim samoubojstvima u Tokiju.

U jednom trenutku, zainteresirala ga je potraga za lokacijama  na svijetu na kojima su ljudi najsretniji – i pokušaj da sazna zašto je tome tako.   Svoja je traganja zabilježio u knjizi pod nazivom Zemljopis sreće: potraga jednog mrguda za najsretnijim mjestima na svijetu.

Weiner kaže da potraga za srećom nije oduvijek bila cilj masa. “Sreća je, od stvari rezervirane za nekoliko sretnika, postala stvar koju se svatko od nas trudi postići, a očekivanja i sreća nisu nužno povezani. Baš suprotno, oni se često kreću u suprotnim smjerovima”, priča Weiner.

Svoju potragu za srećom Weiner je počeo u onome što opisuje kao “zgradi poprilično nesretnog izgleda” u Rotterdamu, u kojoj se nalazi “Svjetska baza podataka sreće” , u kojoj grupa sociologa radi na   “znanosti o sreći u nastajanju”. Potom je proputovao nekoliko zemalja kako bi napravio “atlas sreće”. Jedna od njih bila je Švicarska.

Zašto su Švicarci tako sretni? Možda zato jer stvari tamo zaista funkcioniraju, kaže Weiner. “Vlakovi stvarno dolaze na vrijeme, ulice su čiste.”, kaže. Ali Weiner kaže da vjeruje da postoje i drugi razlozi radi kojih Švicarci dobivaju visoke rezultate na skali sreće. “Jedna od njih je ta da puno glasaju. Glasaju sedam ili osam puta godišnje na javnom referendumu, što znači da imaju pravo glasa. A imati pravo glasa u vašem životu bitan je sastojak sreće.“, kaže.

Eric Weiner

Također imaju i zdrav odnos prema novcu, dodaje. “U Americi, imamo taj neki stav “javno mašite svime što imate”, dok je švicarski način “sve što imaš, sakrij. Nemoj izazivati zavist drugih.” A ja vjerujem da je zavist jedan of velikih neprijatelja sreće.

U jednom drugom zaustavljanju na potrazi za srećom, Weiner je posjetio Butan, gdje je upoznao čovjeka koji mu je dao poprilično neočekivani savjet: Da bi bio sretan, moraš si ostaviti par minuta svaki dan kako bi razmišljao o smrti.

“To me stvarno natjeralo na razmišljanje” kaže Weiner, “U Americi, mi ne pričamo o smrti…Štoviše, pričamo o apsolutno svemu, osim o smrti. Pričamo o tome koliko zarađujemo, o svojim seksualnim životima, o politici. Jedina stvar o kojoj nikada nećemo pričati je smrt.”

Jedna druga teorija koja ga je također natjerala da se zamisli bila je da sreća nije osobna-  ona je u odnosima. “Znam da to zvuči kao neki otrcani klišej, ali istina je” kaže.

Od kad je napisao knjigu, sretniji je, kaže Weiner – “ali još uvijek – mrgud.”

U nastavku pročitajte izvadak iz knjige: Island – sreća je neuspjeh

Island: sreća je neuspjeh

Stižem na mjesto na kojem mi snijeg puše u lice, a nebo je crno i prostrano poput svemirskog prostranstva. “Kada izlazi sunce?” pitam ljubaznog čovjeka na recepciji.

On me pogleda kao da nisam normalan. Kada konačno progovori, to radi polako i razgovjetno. “Sunce? Oh, mislim da sunca danas nećete vidjeti!”

To kaže kao da je riječ o nečemu jako očitom, kao da je rekao “Oh, pa nedjelja je, jasno da su trgovine zatvorene!” U prošlosti, sunce je uvijek bilo tu za mene, bar jedno nebesko tijelo na koje sam mogao računati. Za razliku od Plutona, koji me desetljećima zavaravao idejom da je pravi planet, dok je zapravo bio samo patuljasti planet.

Na dugom letu iz Miamija imao sam dovoljno vremena da razmišljam o nebeskim tijelima.  Naime, let iz Floride u Island u sredini zime u najmanju je ruku protivan zdravom razumu, a u najgorem slučaju teško ludilo. Moje tijelo to je osjetilo mnogo prije ostatka mene. Ono je znalo da nešto nije u redu, da je u tijeku čin nasilja na prirodom, i svoje je nezadovoljstvo izražavalo trzajući se i napuhujući više nego obično.

Ipak, imam svoje razloge. Prema Ruut Veenhovenovoj bazi podataka o sreći, Island konstantno rangira kao jedna od najsretnijih zemalja svijeta. U nekim istraživanjima, na prvom je mjestu.

Kada sam prvi put vidio te podatke,doživio sam istu tu reakciju koju vi vjerojatno doživljavate u ovom trenutku. Island? Onaj Island, Island kao zemlja leda? Onaj Island koji je hladan i mračan i nalazi se toliko daleko na karti da se čini kao da će s nje ispasti svaki trenutak? Da, taj Island.

Mislim, jasno mi je da tijekom islandskih ljeta, kad sunce sija u ponoć i vrijeme postane “ugodno ne- toliko- hladno”, kao što je jedan Islanđanin to lijepo rekao, možete biti sretni. Ali zima, ta hladna, tamna zima, to je bio pravi test islandske sreće.

Rušim se na svoj hotelski krevet i utonem u san koji traje par sati.   To tamo nije teško napraviti usred dana, s obzirom na to da ga je teško razlikovati od sredine noći. Kada se konačno probudim, nebo se malo razvedrilo,  postigavši stanje ugodno-ne-tamnog, ali ugodno-ne-tamno nije isto kao svijetlo jednako kao što ugodno-ne-hladno nije isto kao toplo.

Uhvatim se kako razmišljam o tami, što je nešto o čemu u prošlosti nisam puno razmišljao. Za mene, kao vjerujem i za većinu ljudi, tama je oduvijek bila tama. O čemu se tu ima razmišljati? Dok zapravo postoje razne vrste tame, jednako kao što postoje i razne vrste krajolika ili oblaka. Neke tame su teške i neopraštajuće. Druge su omekšane sjajem mjeseca ili svjetlima grada u daljini. A tu je i iščekujuća tama u pet ujutro, kada možemo osjetiti zoru iako je još ne možemo vidjeti.

Međutim, islandska tama je kategorija za sebe, škrta tama koja ne otkriva apsolutno ništa, i kad bi mogla govoriti, vjerojatno bi to činila s frajerskim naglaskom: “Hej, imaš li ti nekih problema s Gospođicom Tamom, a?” I upravo je takva tama ono što na nekoliko mjeseci zarobljava Island svake godine, i u potpunosti ga obavija.

Kako, pitam se zureći kroz prozor u tamno ništavilo, Islanđani uopće mogu biti sretni živeći ispod tog vela tame?

Sretna mjesta uvijek sam nekako povezivao sa palminim drvećem, plažama i plavim koktelčićima, i naravno, barovima s bazenima. To je raj, što nije? Ili bar globalna turistička industrija želi da u to vjerujemo.  Blaženstvo leži negdje drugdje, kažu nam oglasi, a u tom negdje-drugdje sunčano je i vruće. Uvijek. Čak se i u našem jeziku odražava ta pretpostavka o palminom drveću. Sretni ljudi gledaju život “kroz ružičaste naočale”. Oni drugi, ne-sretni, imaju “tamni oblak iznad glave”.

Ali brojke u Svjetskoj bazi podataka sreće kažu da smo sve krivo pokopčali. Da, klima je važna, ali ne na način na koji smo mi to zamislili. Kad se sve zbroji, ispada da u hladnijim predjelima nekako ima više sreće. Implikacije ovog su goleme. Možda bismo svi trebali ići na odmor u Island, umjesto na more!

Postoje razne teorije koje govore o tome zašto hladne ili umjerenije klime proizvode sretnije ljude nego što su oni u toplijim predjelima. Moja omiljena teorija je ona koju osobno zovem “Slažimo-se-ili-umrimo”-teorija. U toplijim predjelima, kaže ta teorija, život je prelagan: vaše sljedeće jelo jednostavno će otpasti sa stabla kokosa. Suradnja s drugima je opcionalna. U hladnijim predjelima, s druge strane, suradnja je obvezatna. Svatko mora raditi zajedno s drugima kako bi osigurao dobru berbu ili dobar ulov bakalara. Ili svi umiru. Svi zajedno.

Nužnost je možda majka izuma, ali međuzavisnost je majka osjećaja. Mi ljudi trebamo jedni druge, pa surađujemo – isprva iz vrlo sebičnih razloga. No u nekom trenutku, ta potreba nestaje i sve što ostaje je kooperacija.  Ljudima pomažemo zato jer možemo, ili zato jer se radi toga osjećamo dobro, a ne zato što računamo na neku buduću korist. Postoji i kraći naziv za to: ljubav.