Znanstvenici su započeli razgovor oko nove teorije koja preispituje prevladavajući stav da je ratovanje produkt ljudske kulture te tako relativno novi fenomen. Prvi puta, antropolozi, arheolozi, psiholozi i politolozi prilaze konsenzusu. Ne samo da je rat star kao i ljudi, kažu, već je i odigrao važnu ulogu u našoj evoluciji, objavio je New Scientist.

Nova teorija pomaže objasniti evoluciju aspekata sličnih ratu, poput grupnog sukoba. Čak sugerira kako su se vještine surađivanja koje smo morali razviti da bismo bili uspješni ratnici pretvorile u modernu sposobnost za rad prema zajedničkom cilju.

Ove su ideje znanstvenici izrazili na konferenciji o evolucijskim korjenima rata koja se prošlog mjeseca održala u Eugeneu, američkoj saveznoj državi Oregon.

‘Dojam koji smo imali bio je prilično dosljedan. Za ratovanje znamo već tisuće godina. Bio je to značajan selekcijski pritisak za ljudsku vrstu’, rekao je Mark Van Vugt, sa Sveučilišta u Kentu koji vjeruje da smo ratovali i prije nego smo poprimili ljudski oblik kakav imamo sada.

Studije sugeriraju da je rat odgovoran za deset ili više posto smrtnosti kod muškaraca.

‘To je dovoljno da vam zaplijeni pozornost’, rekao je Stephen leBlanc, arheolog s Harvarda.

Znanstvenicima je već poznato je da je organizirano nasilje uobičajeno između grupa čimpanza. Među čimpanzama ili grupom lovaca u prošlosti, međugrupno nasilje nije nimalo nalik na moderne bitke.

Umjesto toga, ono poprima oblik kratkih sukoba uz korištenje neizmjerne sile, tako da se izbjegnu velike ozlijede.

‘Napravite udar, pa se vratite ponovno’, rekao je Richard Wrangham s Harvarda te dodaje kako ovakvo oportunističko nasilje pomaže agresoru da oslabi protivnika te na taj način proširi teritorijalni posjed.

Takvi su pothvati mogući jer su ljudi i čimpanze, za razliku od drugih životinja, često lutale od glavne skupine u kojoj su boravile i s kojom su se kretale kako bi se hranili pojedinačno ili u manjim grupama, rekao je Wrangham.

Kod bonobosa, koji su usko povezani s ljudima i čimpanzama, postoji malo ili nikakvo međugrupno nasilje, jer žive u naseljima gdje je hrana lakše, gdje je hranu lakše pronaći, tako da se ne moraju odvajati od grupe.

Ukoliko je grupno nasilje prisutno dugo u ljudskom društvu trebali smo se psihološki prilagodili na ratovanje kao na životni stil.

Nekoliko je sudionika prezentiralo jake dokaze, da su muškarci koji imaju veća i mišićavija tijela pogodniji za borbu, te su stoga razvili tendenciju prema agresiji izvan grupe prije nego suradnju s njom.

‘Postoji nešto neizbježno muški u udruženoj agresiji, muškarci se zbližavaju s muškarcima kako bi započeli agresiju protiv muškaraca’, rekla je politologinja Rose McDermott.

Agresija kod žena, primjetila je, poprima oblik verbalnog više nego fizičkog nasilja, te se većinom odvija jedan na jedan. Grupni instinkti su se razvili i kod žena, ali mnogo manje nego kod muškaraca, tvrdi psiholog John Tooby.

Ovo je djelomično zbog naše evolucijske povijesti, u kojoj su muškarci često jači nego žene te stoga pogodniji za fizičko nasilje. Žene mogu izgubiti mnogo više u nasilju, istuče Todd, budući da imaju mogućnost stvaranja novog života.

Naša prošlost istkana ratovima dala nam je i neke darove.

‘Zanimljiva stvar o ratu jest da smo usredotočeni na zlo koje ono donosi. Ali to zahtjeva veoma visoku razinu suradnje’, rekao je Tooby te zaključio kako je to itekakao važno nasljeđe rata kojeg bi se trabli držati.

www.dnevnik.hr