Zagorjeli toast i druge životne filozofije (2)

Samo zato jer sam na naslovnicama časopisa ne znači da sam sve shvatila. Nisam ni blizu toga. Čak i ako imam neke dobre ideje o tome kako sretnije živjeti, nisam sigurna da ih uvijek prakticiram, a sigurna sam da ih ne prakticiram svaki dan.

To je preteško. Na neke dane sam kao Alisa, zatočena u onoj zečjoj rupi. I umjesto da se pokušam pomaknuti, jedino što radim je da se zakukuljim u sobi, gledam filmove B produkcije sve dok ne zaspim od umora, i potom spavam stvarno dugo.

Ali rijetko imam vremena za tu vrstu nerada, pa umjesto toga stavljam na sebe “mama” odjeću ili “Teri Hatcher” kostim, kako ja to volim zvati, i pravim se da je sve u redu.

…Jedna od stvari koje radim s nevjerojatnom lakoćom je predviđanje vlastitog neuspjeha. Ako idem na audiciju za ulogu, obično si govorim: “Htjeti će nekog mlađeg. Ili neku plavušu. Ili ljevaka.” Kako god bilo, neće htjeti mene. Ali svejedno se trudim najbolje što mogu. To je tiha, unutrašnja bitka za koju se trudim da se ne vidi, osim ako je nešto ne iznese na vidjelo. …Slično je bilo i kad sam išla na audiciju za Kućanice….

…Slično je bilo i kad sam išla na audiciju za Kućanice. Otprilike u isto vrijeme prijavila sam se za jednu drugu ulogu – također u ABC-evoj seriji. 

Prvo sam išla na audiciju za tu ulogu. Glumila sam prizor iz jedne scene pred nekim ljudima iz ABC-a i činilo se da sve ide glatko.  Osjećala sam se ugodno, ljudi su se smijali, mislila sam da mi ide odlično. Te noći, čekala sam da zazvoni telefon i…ništa. Ništa te noći. Ništa sljedećeg dana.

Doživjela sam živčani slom. Kada su se konačno javili, rečeno mi je da nisam dobila ulogu. Ok, to mi se događalo i prije – bio je to samo još jedan trenutak u nizu promašaja. Ali ono što me zaista ubilo u pojam bila je glasina koju je netko u toj sobi izrekao o meni; kazali su da im se čini da sam bila arogantna. Kao da o sebi mislim da sam predobra za tu audiciju.

To me slomilo. Jer, bilo je tako neistinito. Nisam mogla vjerovati… To da mi se nije vjerovalo na mene je djelovalo kao emocionalni okidač.

Više me uzrujalo nego činjenica da nisam dobila ulogu. Stvarno sam htjela tu ulogu i bila sam jako uzbuđena što ću sudjelovati u audiciji. Kako sam onda uspjela širiti arogantne vibracije? Kako sam mogla biti toliko nepovezana  s ljudima oko sebe?

Te su misli pokrenule lavinu još gorih. Bilo je užasno doživjeti da te netko percipira arogantnom ili prepotentnom. Ugh. Mora da sam odvratna osoba kad širim takvu vibraciju i to tako očito.

Misli poput tih samo su se nastavljale kotrljati. Krivila sam sebe i samo sebe. Kulminiralo je plačem, i nastavila sam plakati čitavih 18 sati. Da, dobro ste pročitali. I pritom nisam plakala zato jer nisam dobila ulogu nego zato jer su me krivo shvatili.

Jeste li ikad plakali čitavih 18 sati? Izgledala sam kao netko kome su upravo oderali kožu s lica. Lice mi je bilo natečeno i crveno. Oči su mi bile toliko natečene da ih nisam mogla otvoriti. Izgledala sam kao netko iz reklame za lijek protiv prehlade.

I u tom trenutku zazvonio je telefon i obavijestili su me da još taj dan moram doći na audiciju za Kućanice. Rekla sam: “Ne mogu.” Kako sam mogla ići na audiciju u takvom stanju? Bila sam u stanju u kojem sam se htjela baciti s mosta, i previše posramljena da bi se takva mogla pojaviti pred šefovima ABC-a, i ponovo se izložiti poniženju i nerazumijevanju. Pa sam im rekla da ne mogu, osim ako ne odgode audiciju.

To je bio riskantan potez – što ako opet pomisle da sam još i više arogantna nego što su mislili? Radi tog sam poteza mogla odmah izgubiti ulogu.

Je li to bio dobar ili samodestruktivni potez? Pa, jasno da bi bilo super da sam se mogla sabrati, ali to se u tom trenutku nije činilo kao opcija. Ako sam već išla na audiciju, morala sam biti spremna. Morala sam biti u stanju u kojem se neću samosabotirati  otrovnom kombinacijom poniženja i bijesa koji su u tom trenutku bili u mom organizmu, kao ostatak lošeg mamurluka….

…Na kraju je ispalo da mogu odgoditi audiciju za tjedan kasnije, a ja sam se potrudila da izgladim stvari. Prije nego što sam otišla na nju, poslala sam kolačiće svima koji su bili na onoj prvoj propaloj audiciji, sa porukom koja je glasila: “Ne znam kakva je bila vaša percepcija tog susreta, ali zahvalna sam vam za to što ste mi pružili priliku da sudjelujem u audiciji. Mnogo sreće s projektom!”

To je učinilo da se osjećam bolje i da se saberem, vratio mi se osjećaj da vladam situacijom, pa sam do audicije za Kućanice bila već u mnogo boljem raspoloženju i mogla sam to učiniti kako i priliči.

Dok sam čekala na svoj red, gledala sam sunce kako udara o krov zgrade ABC-a i razmišljala o tome kako je život lijep i pun mogućnosti i kako, ako se potrudimo, možemo sve to i iskoristiti.

Prošli je tjedan bio užasan, ali nema razloga zašto bi ovaj tjedan trebao biti povezan s njim. Dobila sam drugu šansu i bila sam je spremna iskoristiti.

 Izvor slike: http://metaly.org/

Bila sam odlučna ne dopustiti da opet bude krivih dojmova. Na audiciju sam ušla u trapericama i majici, bez šminke, i pustila da vide tko zaista jesam. Ne glamurozna Bond djevojka. Ne osoba koja će nekome zabiti nož u leđa kao lik kojeg sam glumila u “Spy kids”. Samo ja, više nego nesavršena djevojka i predana majka, bliža Susan Mayer nego bilo koji drugi lik kojeg sam ikad glumila. I to je upalilo. Duboko sam udahnula.

Što se iz toga može zaključiti? Nešto može, nadam se. Ono što pokušavam reći je da život ne teče u ravnim linijama. Ako bolje pogledamo, možemo vidjeti da imamo mnogo prilika da počnemo iznova. Nesavršeni smo, podbuhli i natečenih očiju.  Opterećeni smo svojom prošlošću, ali ujedno imamo i mogućnost da opet odskočimo.

Uvijek dobijemo još jednu priliku da zakucamo loptu. Novi posao. Novo jutro. Priliku da zatražimo oprost. Još jedan susret s liticom.

Možda imamo sumnje, ali ipak kontroliramo sadašnjost. Uvijek imamo novu priliku krenuti naprijed puni nade i samopouzdanja.

Izvor: Teri Hatcher: Burnt toast and other philosophies of life, Harper Collins, London, 2006.

http://www.psiha.com