Zagorjeli toast i druge životne filozofije (1)

Toast. Razmislite o tome na trenutak. Pečenje toasta je vjerojatno najjednostavniji recept koji postoji na svijetu: jedan sastojak, jedna uputa. Ipak, znate li onaj osjećaj kad ga pokušavate napraviti ali vam jednostavno ne uspijeva? Ili je premekan ili nije dovoljno pečen ili…je potpuno zagorio. Spaljen u samo par sekundi – više je kao cigla nego kao komad toasta.

Što ćete učiniti s njim? Jeste li vrsta osobe koja pokušava skinuti zagorene dijelove s njega? Ili ga premažete marmeladom i sakrijete okus pregorenog? Jeste li vrsta osobe koja će ga baciti ili ćete ga takvog jednostavno pojesti?

Ako slegnete ramenima i pojedete tost, je li to zato što ste spremni pristati na manje no što zaslužujete? Možda samo ne želite bacati hranu, ali ako samo krenete preko toga i pojedete taj pregoreni komad kruha, tada je ono što govorite – sebi i svijetu – da taj komad kruha vrijedi više od vašeg zadovoljstva.

Sve do nedavno, ja sam bila osoba koja bi taj pregoreni toast pojela. To sam naučila od svoje majke – metaforički ako ne i doslovno.

Ne mogu se stvarno sjetiti je li ona voljela toast ili kako ga je zapravo jela. Ali ono što znam zasigurno jest da, iako je bila puna ljubavi i posvećena djeci kao majka, da se uvijek brinula o svima i svemu prije nego o samoj sebi.

Ta navika samopožrtvovnosti ima dobru namjeru ali ono što iz toga proizlazi jest miješana poruka koju prima dijete.  Mene je to naučilo da, ako ja uspijem, netko drugi mora patiti. Naučila sam prihvaćati što god mi se ponudilo jer nisam vjerovala da zaslužujem dobre stvari.

Ja mogu napraviti sasvim dobar toast. Ne znam za vas ali moj toaster ima samo jednu tipku. To nije neka umjetnost. A ipak, jela sam taj metaforički zagorjeli toast cijeli svoj život, i čini mi se da mnogo ljudi to radi. Onda sam navršila četrdesetu. Jules Renard kaže ” U četrdesetoj život ne razumijemo ništa bolje, ali toga postajemo svjesni i u stanju smo to priznati.” Priznanjem da još uvijek postoje stvari koje tek trebam shvatiti konačno sam uvidjela da je to novo desetljeće nova prilika da promijenim neka svoja ponašanja. Jesam li zaista željela proživjeti još deset godina svog života na ovaj način? Odgovor “ne” je lagan. Teže je shvaćanje da, kako bih se promijenila, moram prestati jesti zagorjeli toast. Moram predviđati budućnost. Moram se početi osjećati kao da zaslužujem dobre stvari, ukusne stvari. I tada sam odlučila da sam prestara da bih nastavila tim putem. Nisam više htjela tako živjeti, i ne želim da drugi tako žive. Postoji način da se cijenimo a da istovremeno ne otimamo ništa od drugih. Ne bismo se trebali zadovoljiti ničim manjim od toga da smo dovoljno dobri i sami sebi i drugima. Ali teško je raskrstiti sa starim navikama. Možete napraviti novi komad toasta u samo par minuta, ali sreća zahtijeva rad na sebi. Radi toga pišem ovu knjigu…

…ranjivost igra veliku ulogu u mojem životu. Takve stvari su mi teške -  imam problema priznati si da mi trebaju drugi ljudi.  Oduvijek sam nastojala biti iskrena prema samoj sebi u vezi s vlastitim strahovima, nesigurnostima i sumnjom u samu sebe. Kada sam se fotografirala za naslovnicu svoje knjige, prvih sat vremena glavom su mi se motale ovakve misli: “To je smiješno. Pa nisam još ni napisala knjigu.”  Marljivo sam pozirala i pritom mislila: “Možda čak ni neće biti knjige. Možda nemam ništa pametnog za reći.  Možda ustanovim da sam samo glupa. Što si ja umišljam tko sam?!”

Onda sam počela razgovarati s fotografom, šminkerom, dečkom zaduženim za garderobu i asistentima fotografije. Smijali smo se i osjećali dobro, i odjednom je netko drugi otkrio kako , kao ni ja, nije vodio ljubav na svom medenom mjesecu. Oboje smo se u tom trenutku osjećali posramljeno i kao da nismo dovoljno dobri, kao da smo jedini ljudi u povijesti svijeta koji nisu uspjeli voditi ljubav na medenom mjesecu. I ja sam tad rekla “Vidiš, stvarno smo slični!”

To je ono što želim da shvatite – kako, kad se osjećamo krhki i ranjivi i puni nade i kao ljudi, nismo jedini. I ako ja mogu imati takve osjećajte i prorađivati ih, tada možete i vi. Moja je želja da se, čitajući moje tekstove, malo nasmijete i osjetite malo inspiriranima…

nastavak slijedi

http://www.psiha.com.hr