On je samo dio velikog sakralnog kompleksa unutar kojeg se nalaze još dva manja hrama, jedan posvećen Veneri i drugi posvećen Bakhu. Poznato je da su hramovi podignuti u I. st., ali niti jedan rimski vladar nije sebi pripisao njihovu gradnju. Ne zna se zašto su Rimljani svoj najveći hram podigli tako daleko od središta carstva, niti kakvo je značenje za njih imalo ovo udaljeno mjesto.

POVIJEST GRADA

Povijest Baalbeka ne započinje dolaskom Rimljana. Ovaj grad smješten između Orontesa i Leontesa, dviju najvećih libanonskih rijeka, bio je još od najranijih vremena važno religijsko središte. Dobio je ime po Baalu, bogu gromovniku Feničana i Kanaanaca i u legendama se spominje kao mjesto u kojem se rodio Baal. Na brežuljcima oko grada nalazi se na stotine grobova isklesanih u stijenama koji se, iako davno opljačkani, pripisuju Feničanima, velikom narodu moreplovaca semitskog podrijetla koji je živio u Libanonu oko 2500. g.pr.Kr. U Bibliji se Baalbek pojavljuje pod imenom Baalath, grad kojeg je obnovio izraelski kralj Solomon, potvrđujući njegovu posvećenost Baalu iz ranijeg vremena.

Prvi povijesni dokument u kojem se spominje Baalbek jest Prepiska iz Tel-el-Amarne, diplomatska korespondencija Egipta, Babilona, Sirije i drugih zemalja na istoku. Ovaj dokument potječe iz vremena vladavine faraona Ekhnatona u XIV. st.pr.Kr.. Židovski povjesničar Josip koji je živio u I. st. piše kako je Aleksandar Veliki na svom putu u Damask posjetio staro svetište u Baalbeku. Nakon Aleksandrove smrti 323. g.pr.Kr. Fenikijom su vladali ptolomejski kraljevi Egipta. Tada je Baalbek dobio ime Heliopolis, Grad Sunca, što ukazuje na važnost koju je imao za Egipćane, budući su mu dali isto ime koje je nosio i jedan od najvažnijih gradova Donjeg Egipta.

Nakon kratkog razdoblja vladavine Seleukida, Libanon je oko 27. g.pr.Kr. postao rimska kolonija. Smatra se da je gradnja velikog kompleksa hramova po kojima je Baalbek danas znamenit započela na prijelazu u novo tisućljeće.

HRAMOVI BAALBEKA

Kompleks hramova u Baalbeku vjerojatno je najraskošnije svetište posthelenističkog razdoblja. Tri hrama ovog svetišta posvećena su trima bogovima – Jupiteru, Veneri i Bakhu (ili Merkuru) i nalaze se na mjestu starijeg svetišta gdje se štovao Baal, božanstvo oluje, groma, kiše i žita. Neki povjesničari smatraju da je Baal samo jedan od trijade feničkih bogova koje su ovdje nekoć štovali; ostala dva bili su Baalov sin Aleyin, bog proljeća i plodnosti, i kći Ana koji odgovaraju rimskoj trijadi Jupiter, Merkur i Venera. U krajevima koje su Rimljani osvojili često su se nastavljali štovati stari bogovi koji bi samo dobili rimsko ime, a u Baalbeku je iz štovanja Baala proizašao kult Jupitera poznatog kao Jupiter Heliopoliski. Njegov jedini sačuvani prikaz  statua je bezbradog boga koji u desnoj ruci drži bič, a u lijevoj munju. Kao i u nekim prikazima Baala, u pratnji Jupitera nalaze se dva bika.

O tome kako su izgledali predrimski hramovi Baalbeka ne zna se gotovo ništa. Latinski autor Makrobije u svom djelu Saturnalia spominje Baalbek kao čuveno proročište u kojem su se proročanstva tumačila prema kretanju jedne statue smještene u dvorištu hrama. On navodi da su je u Libanon iz Heliopolisa u Egiptu prenijeli egipatski svećenici.

Svetište koje su podigli Rimljani nalazi se na povišenoj terasi sagrađenoj od velikih kamenih blokova. Monumentalno stubište vodi do ulaza, Propileja, iza kojeg se nalaze Heksagonalno dvorište, Veliko dvorište i Jupiterov hram koji se nižu duž osi dugačke gotovo 300 metara. Za razliku od većine rimskih svetišta, akropola Baalbeka nije orijentirana prema kardinalnim točkama kompasa. Izvan ove osi, na nižoj južnoj terasi nalazi se hram Bakha, dok je kružni Venerin hram smješten izvan užeg područja svetišta.

Veličanstveni Jupiterov hram vrhunac je ingenioznosti rimskih graditelja. Hram je bio korintskog tipa sa sveukupno 58 stupova od asuanskog granita od kojih je danas sačuvano samo šest. Stupovi su bili visoki preko 22 metra s promjerom 2 metra i ubrajaju se među najviše na svijetu. Njihovi dijelovi obrađivani su na golemim tokarilicama u Asuanu, morskim putem prebacivani na obale Libanona te otuda planinskim putevima dopremani na gradilište udaljeno 35 kilometara. Svaki stup sastoji se od tri cilindra dužine između 6 i 7 metara i težine oko 45 tona. Golemi korintski kapiteli nosili su friz visok preko 2 metra.

Ni ostali dijelovi sakralnog kompleksa nisu ništa manje raskošni. Veliko dvorište zatvara prostor veličine 120 na 140 metara, opasan zidovima visine današnje peterokatnice s trijemom i stupovima gdje su se nalazile bogato ukrašene polukružne niše sa statuama panteona dvanaest grčkih bogova. U središtu Velikog dvorišta nalazio se žrtvenik koji je bio toliko velik da se na njega moglo smjestiti stotinu žrtvovanih bikova. Rimljani su ga podigli na mjestu starijeg žrtvenika posvećenog Baalu, iznad prirodne pukotine duboke pedesetak metara na dnu koje se nalazio mali kameni oltar.

Ove su građevine do danas tek djelomično sačuvane. Hram Bakha ostao je gotovo netaknut, dok je Venerin hram, smješten izvan užeg područja svetišta, progutao grad kojeg su sagradili Arapi. Na njegovom je mjestu danas polje ruševina, a ostala su sačuvana samo četiri od njegovih dvanaest stupova. Jupiterov hram načeo je 526. ili 551. godine zemljotres, a nakon zemljotresa i požara njegove ruševine opustošili su Bizantinci i Arapi, koristeći kamene blokove za svoju gradnju na akropoli. Propadanje su ubrzali ponovni potresi u XII., XIII. i XVII. stoljeću, nakon kojih je ostalo uspravno tek šest stupova koji tako stoje i danas. Od cijelog monumentalnog kompleksa ostala je netaknuta jedino kamena terasa na kojoj je podignut Jupiterov hram.

BAALBEČKA TERASA

Još impresivnija od samog Jupiterovog hrama jest platforma na kojoj se on nalazi, danas poznata kao Baalbečka terasa. Sagrađena je od golemih kamenih blokova i uzdiže se petnaestak metara iznad okolnog terena. U vanjski zapadni zid terase ugrađena su tri kamena bloka, znameniti Triliti, koji su, vjeruje se, najveći blokovi ikada upotrijebljeni u građevini koju je podigao čovjek. Svaki od njih dugačak je 19, visok 4,3 i širok 3,6 metra i teži oko 800 tona. Triliti nisu, kao što bi se moglo očekivati, najniži sloj kamenog zida, već leže na nekoliko slojeva manjih kamenih blokova, na visini od deset metara iznad okolnog terena. Čak i sloj neposredno ispod Trilita, iako puno manji, vrlo je dojmljiv. Sastoji se od šest blokova dužine 11, širine 3 i visine 4,2 metra; njihova težina procjenjuje se na oko 300 tona. Ovaj niži sloj nastavlja se i na sjevernom i na južnom licu terase s po devet blokova slične veličine ugrađenih sa svake strane.

I Triliti i manji blokovi vrlo su precizno izrezani i postavljeni; jedan je znanstvenik izmjerio da su blokovi podešeni uz dozvoljeno odstupanje koje iznosi 0,01 mm.

Ispod Trilita i sloja tristotonskih blokova nalaze se još četiri sloja nešto manjih blokova nejednake veličine koje su vjerojatno otkopali Arapi kada su zapadni zid terase pokušali uklopiti u svoje utvrde. Ostaci arapske utvrde koji vidno odudaraju od golemih blokova Trilita vidljivi su i danas.

Čini se da je iz nekog nepoznatog razloga gradnja terase bila naglo prekinuta. Tome u prilog govori činjenica da u obližnjem kamenolomu, petstotinjak metara udaljenom od akropole, još leži jedan golemi kameni blok očigledno namijenjen za nastavak gradnje. Hajar el Gouble ili "Južni kamen", koji je jednim svojim krajem još uvijek vezan za živu stijenu, svojom veličinom nadmašuje i Trilite i najveći je obrađeni kameni blok na svijetu. Njegove dimenzije su 21,5x4,8x4,2 metra, a težina mu je procijenjena na nevjerojatnih 1000 tona.

ZAGONETKA

Gradnja Baalbečke terase obično se pripisuje Rimljanima, ali u novije vrijeme prevladava mišljenje da je terasa postojala davno prije gradnje rimskih hramova. Niti za jednu od ove dvije teorije nema materijalnih dokaza. Tko su, dakle, bili graditelji Baalbečke terase i, što je još zagonetnije, kako su je podigli?

Za Rimljane je gradnja veličanstvenog Jupiterovog hrama bila golem pothvat, ali u tehničkom smislu ipak ostvariv. Znamo da su Rimljani iz Egipta prevezli velik broj obeliska čija je težina nekoliko stotina tona i da su znali baratati kamenim blokovima velikih dimenzija. Međutim, dovlačenje Trilita iz kamenoloma, podizanje na visinu od deset metara i precizno polaganje na točno određeno mjesto znatno nadmašuje njihovu tehnološku razinu. Čak je i danas, uz postojanje moćnih dizalica i kranova, dizanje i pomicanje tako velikih kamenih blokova praktički nemoguće. Navedimo za usporedbu da jednostavni kranovi koje viđamo na gradilištima naših gradova imaju nosivost 5-6 tona, a na krajevima kraka tek 1-2 tone. Uobičajena objašnjenja arheologa o korištenju rada velikog broja robova za pomicanje blokova nisu uvjerljiva. Jedan je znanstvenik izračunao da bi za pomicanje "Južnog kamena" bila potrebna snaga 40 000 ljudi. Jedini mogući odgovor na pitanje zašto su graditelji koristili ovako velike blokove je taj da su znali baratati s njima.

Ni u lokalnoj predaji ni u rimskim kronikama ne spominju se Rimljani ili neki drugi povijesni narod kao graditelji Baalbečke terase. Štoviše, legende lokalnog stanovništva njezinu gradnju pripisuju bićima nadljudske snage koja su postojala u davnoj prošlosti.

Arapi su vjerovali da je Baalbek nekoć pripadao legendarnom Nimrodu, koji je vladao ovim dijelom Libanona. Prema arapskim rukopisima, Nimrod je poslao divove da nakon potopa ponovo sagrade Baalbek. Druga legenda povezuje Baalbek s biblijskim likom Kaina i navodi da je baalbečka utvrda najstarija građevina na svijetu koju je u 133. godini stvaranja podigao Kain.

Ni povijest ni legende ne daju nam jasne odgovore na pitanja tko je, kada i kako podigao Baalbečku terasu. Po tome Baalbek nije jedinstven, budući da posvuda po svijetu nailazimo na tragove sličnih megalitskih građevina koje se često povezuju s postojanjem neke izgubljene rase ili civilizacije visoke tehnološke razine. One su danas jedna od najvećih zagonetki drevne prošlosti.

Suzana Dobrić

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 33

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120336430