Zadnja vožnja vlakom iz Agre u New Delhi. Ponovo „class 2 sleeper“. Dok smo čekali vlak na kolodvoru u Agri koji je nestvarno prljav i odiše skrivenim namjerama lokalnih prosjaka, gledali smo oko sebe ne vjerujući sami sebi gdje smo. Kolodvor nije veći od onog u Zagrebu, ali veličina nije ono što izaziva čitav vrtlog emocija.

Ako ste gledali „Slumdog Millionaire“, sjetit ćete se djece koja žive u napuštenim zgradama i prose za život i za svoje gazde. Ovdje smo vidjeli takvu djecu koja su spavala na krovu kioska na kolodvoru. Bilo ih je 5-6 po grupi i treba ih držati na oku cijelo vrijeme. Kad vam jedan od njih mune torbicu i počne trčati, malo je vjerojatno da ćete biti brži, vještiji i motiviraniji od njega i da ćete ga juriti ispod zasranih vagona gdje se vrlo brzo mogu provući.

Kupujemo si kolu (koju inače nikad ne pijemo, ali navodno je dobra kao dezinfekcijsko sredstvo za probavni sustav) i gledamo oko sebe taj cirkus. Vjetar nosi stare novine i smeće na sve strane, po kolodvoru preko pruge skaču štakori veličine male djece i nitko se oko toga ne uzbuđuje. Jedan mladi Indijac u potkošulji čuči uz peron i pere zube, pljujući pjenastu zubnu pastu dole na tračnice. Pored njega stoji zapadnjak i šatro kriomice ga fotka mrcinom od SLR-a. Mi toliko guštamo u ovim bizarnostima, da mi ni na kraj pameti nije bilo vaditi fotoaparat. Ovo se ionako ne može kvalitetno poslikati na brzinu. Treba doživjeti! Treba preživjeti! :)

Još vrijedi napomenuti da sam na kolodvoru u Agri morao koristiti usluge javnog indijskog wc-a. Ne znam da li sam mogao izabrati gore mjesto, ali nužda ne pita. :) Kako je bilo? Paaa, kako da kažem... Nakon što preživite onaj čučavac, čučavac u Staroj Savi izgleda kao da iz njega možete jesti tortilje golim rukama. :)

Naš vlak je malo kasnio, ali ništa dramatično. Vrlo brzo smo se uvalili u svoje, već korištene, ležajeve u spavaćim kolima samo poravnavši izgužvanu posteljinu i uživali u zadnjem putovanju za Delhi. Problem sa tim vlakovima je što su prozori mali i nisu dostupni sa gornjih ležajeva pa u biti pojma nemate kuda vas voze niti gdje se nalazite. Dobra stvar je što ste tako prisiljeni razviti nekakvu konverzaciju sa lokalnim putnicima. Za Delhi nismo ni trebali previše pitati – u jednom trenutku je u vagon počeo ulaziti teški zagađeni zrak opakog mirisa – prilazili smo New Delhiju. :)

Kad smo stigli, već je padao mrak. Prepaid taksi  ovaj put nismo našli, ali smo se bez problema dogovorili sa rikšarom da nas vozi do hotela.

„Chandni Chowk, hotel Tara Palace, i nemoj da vrdaš! Mi smo ovdje već bili puno puta“ – rikšar je slušao bez pogovora.

Još sam ga navodio gdje da skrene pred samim hotelom. Da mu slučajno ne padne na pamet da smo mi tamo neki mutavi zeleni turisti koji su tek stigli u Indiju.

Indija je za nas bila svojevrsni test. Rekli smo – ako preživimo Indiju, možemo na mjesec!

- Možemo li?
- Naravno da možemo!
- Hoćemo li?
- Ček, da dođe na red! ;)

Kad smo nakon tri ipol tjedna iz vruće Indije sletjeli u hladni Zagreb, prvo što mi je prošlo kroz glavu kad sam udahnuo zrak na suncem okupanom Plesu je bilo: „Koji čisti zrak!“. Prvo što sam napravio kad sam došao u stan je ispijanje vode direktno iz pipe – nešto zbog čega bi u Indiji vjerojatno završio u bolnici. Ma što se nama nekad činilo, u usporedbi sa većinom ljudi na ovm svijetu, živimo odlične živote, imamo tako puno toga, pijemo čistu vodu, dišemo čist zrak... Imamo puno više nego većina ljudi na ovom planetu.

Na ovom putovanju se ponovo pokazala ona relativnost vremena – bili smo na putu tek nešto više od tri tjedna, a doživjeli smo toliko toga kao da smo otišli od kuće prije godinu dana. Nepal i Indija – dvije zemlje koje toliko ispunjavaju da sam imao osjećaj da sam bio na dva odvojena putovanja.

Upoznao sam toliko dobrih ljudi i neke manje dobre, ali nitko nije bio agresivan. Nikome ništa nisam zamjerio, pa ni onim prevarantima iz Mathure. Svi oni samo pokušavaju preživjeti u zemlji koja ima 1.18 milijardi ljudi i prosječnu gustoću naseljenosti od skoro 400 stanovnika po kvadratnom kilometru.

Upoznao sam mirne Nepalce koji stoički trpe neimaštinu, a žive sretnije nego mnogi zapadnjaci. Vidio sam Himalaju, hodao sam po Himalaji, spavao sam na Himalaji... To su mi oduvijek bile mitske planine. Na stolu imam mali kamen sa Annapurne, moj najdraži suvenir sa ovog putovanja.
Upoznao sam budiste koji su me očarali svojom mirnoćom i nenametljivošću. Za razliku od hinduističkih svećenika koji su nas probali oderati za lovu, budisti ne traže ništa. U njihovoj jednostavnosti sam pronašao više duhovnosti nego u razvikanim hramovima zapada.

Ovo putovanje je za  mene bilo putovanje života. Nisam znao da će tako biti, jednostavno se dogodilo. Grom iz vedra neba, sudar svjetova, kultura, civilizacija, sustava vrijednosti... Ima nešto neizrecivo, nešto bezvremenski što vam se ureže u dušu kad se najmanje nadate i tamo ostane. Nešto što se ne može kupiti novcem. Nešto što vam drži osmjeh na licu na dekadentnom zapadu jer vidite stvari kroz drugačiju prizmu. Kao da vam skinu sivi veo ispred očiju i vidite tako jasno stvari koje prije niste ni primjećivali.

Nakon snijegom pokrivenih vrhova Himalaje gdje ste sami sa sobom, vrijedi posjetiti vrevu velikih indijskih gradova. Nakon božanski čistog zraka, onjušiti otrovni smrad New Delhija. Kontrast na kontrast, smrad na miris, spokoj na nemir... U uzburkanom moru mirisa, okusa, emocija, razmišljanja, strahova i nadanja možda otkrijete još nešto što niste ni znali da imate.

Indija je tamo. Nekoliko sati od vašeg toplog doma. Zov Nepala je jak i, ako ne pazite, tko zna u kojem planinskom masivu velike Himalaje se možete uskoro naći.

Samo, pazite! Možda se kući vratite promijenjeni! ;)

ostalo na:

Pozamasni report i fotke sa naseg putovanja u Nepal i sjevernu Indiju
(Rajastan, Delhi, Agra) su online.

http://tinyurl.com/nepalindija

Indzoj. :)

--
Mario Pranjic

www.strsljen.org