Hubble Space Telescope, ili kako bi mi Hrvati rekli "Hubbleov svemirski teleskop" postao je legenda posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća i simbol astronomije uopće. Slike svemira koje je HST snimio i poslao na Zemlju impresioniraju i one koji se astronomijom nikada nisu bavili, a ni ne kane. Kroz moćni Hubbleov teleskop svemir barem izgleda lijepo. Prekrasnim šarenim slikama impresionirao je sve, a ime mu je danas poznatije nego bilo kojem drugom teleskopu na Zemlji.

      Svemirski teleskop dobio je ime po čovjeku koji s njim nije imao nikakve veze. Edwin Powell Hubble bio je svestran čovjek. Studirao je pravo ne bi li, kao i njegov otac, postao odvjetnik. Za vrijeme studija bavio se amaterskim boksom, a imao je prilike prijeći i u profesionalce. Ovo je odbio i krenuo kao dobrovoljac u Europu gdje je bjesnio Prvi svjetski rat. Vrativši se ranjen iz rata, dobio je mjesto na observatoriju Mount Wilson gdje je taman završen novi 2.5 metarski teleskop i gdje se stacionirao do kraja života. Astronomiju je zadužio otkrićem da se Svemir širi, što je opisao tzv. Hubbleovim zakonom. Proučavanjem "spiralnih maglica", za koje je tvrdio da se nalaze izvan naše Galaksije, otkrio je da se one međusobno udaljavaju jedna od druge. Otkrio je zapravo strukturu Svemira u velikom mjerilu i utabao stazu Teoriji Velikog praska.

      Hubble je umro 1953. godine. Čak i prije njegove smrti, amerikanac Lyman Spitzer predložio je plan slanja teleskopa u Zemljinu orbitu, a pri tome je ostao čak 30 godina. Zbog zalaganja za svemirske teleskope, u njegovu čast imenovan je HSTov nasljednik - Spitzer Space Telescope (SST) koji je lansiran prošle godine. SST je posljednji od serije četiri velika svemirska observatorija (Compton - CGRO, Chandra - CXO, Hubble - HST, Spitzer - SST), a istraživat će infracrveni dio spektra. Ideja njihovog postavljanja u orbitu prihvaćena je u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, a konkretan razvoj je pokrenut 1977. Prvotni plan je predviđao teleskop promjera 3 metra, ali je to reducirano na 2.4 metra (što je slučajno ispalo gotovo identično promjeru 2.5 metarskom teleskopu na kojem je Hubble radio veći dio svog života). HST je pokrio dio elektromagnetskog spektra oko vizualnih valnih duljina, s malim produžetcima u infracrveno i ultraljubičasto.

      Razvoj je zaokupio veliku pozornost u astronomskom svijetu. Iako svojim promjerom Hubble uvelike zaostaje za divovskim teleskopima kao što su Keckovi (promjera 10 metara), tajna njegove superiornosti leži u njegovom položaju. Smješten izvan Zemljine atmosfere, Hubble može snimati objekte neometan utjecajima strujanja zraka i turbulencijama koji Zemljaskim teleskopima predstavljaju problem. Čak i onda kada se čini da je atmosfera savršeno mirna i stabilna, uvjeti su neusporedivo lošiji od onih koje ima Hubble dok lebdi 600 km iznad Zemljine površine.

      Letjelica je bila spremna za lansiranje 1985. godine. Nažalost, slijedeće godine dogodila se tragična nesreća space shuttlea Challenger i NASA je misiju morala odgoditi. HST je napokon lansiran 1990. godine. Očekivanja su bila velika.

galaksija M100 snimljena prije i poslije dodavanja korektivne optike koje je ispravila pogrešku u oblikovanju hubbleovog zrcala (NASA / ESA)

      Prve slike koje su sa Hubblea došle na Zemlju nisu opravdale misiju. Iako je zajedno s Europskom svemirskom agencijom NASA za projekt dala preko jedne milijarde dolara, konstruktorima se potkrala kobna pogreška zbog koje Hubble jednostavno nije mogao dobiti izoštrenu sliku. Radilo se o primarnom zrcalu koje je bilo 0.2 milimetra predebelo. U mjesecima nakon lansiranja, znanstvenici su, umjesto na obradi novih znanstvenih podataka, intenzivno radili na "naočalama" kojima će ispraviti Hubbleovu manu.

      Ključni popravak obavljen je u prosincu 1993. Astronauti Jeff Hoffman i Stroy Musgrave stigli su do Hubblea space shuttleom Endeavour i kroz četiri "svemirske šetnje" riješili problem Hubbleovog krivo oblikovanog zrcala. Prilikom te servisne misije (službeno označene kao SM1) zamjenjena je još neka elektronika i HST je postavljen u finalnu orbitu 600 km iznad Zemljine površine, inkliniranu prema ekvatoru 28.5 stupnjeva. Za jedan potpuni krug treba mu nešto više od sat i pol, od čega pola sata provede u Zemljinoj sjeni.

      Kao što sam već spomenuo, primarno zrcalo HSTa ima promjer od 2.4 metra. Debelo je tridesetak centimetara. Ispred njega nalazi se manje sekundarno zrcalo koje snop svjetla usmjerava u prostor iza primarnog zrcala. Tamo se nalaze maksimalno četiri sofisticirana znanstvena instrumenta koja su tokom Hubbleovog života više puta zamjenjivana u servisnim misijama. Zadnja izmjena dogodila se 2002. godine (misija SM3b). Osim opreme za snimanje, u stražnje dijelu letjelice nalazi se i napredni sustav upravljanja s mnogobrojnim senzorima. Žiroskopi koje Hubble posjeduje napravljeni su tako precizno da se mogu bez prestanka vrtjeti više od dva dana. Osim njih, teleskop usmjerava i sustav pozicioniranja pomoću referentnih zvijezda. Sve to pogone dvije solarne ploče dimenzija 2.6 x 7.1 metara koje možete vidjeti sa svake strane letjelice. Struja se pohranjuje u šest nikal - vodikovih baterija koje omogućuju rad i u Zemljinoj sjeni. Cijela letjelica velika je kao prosječni autobus.

      Prošle godine vodile su se velike diskusije o sudbini HSTa, koji će ove godine navršiti 15 godina u orbiti. Naime, nesreća shuttlea Columbia prizemljila je sve shuttlove, a ne postoji način da se do Hubblea dođe nekom drugom letjelicom s ljudskom posadom (jer ih nema). Bez nove servisne misije Hubble neće moći nastaviti rad iza 2008. godine jer će mu dotrajati žiroskopi i baterije. Inače se planiralo da Hubble radi barem do 2010. godine, a ako bude potrebno i dulje. 2011. godine trebao bi ga naslijediti mnogo veći, 6 metarski James Webb Telescope (JWT) koji je trenutno u razvoju. NASA je ipak odlučila ove godine izvesti nekoliko misija sa shuttleovima, tako da nada još nije umrla.