Vrijeme snova

 

"Urođenici se ustvari čine daleko sretnijima od nas Europljana oni ne znaju za suvišne, ali i potrebne stvari za život oko kojih se u Europi toliko trsi i upinje, i sretni su što ih ne poznaju.

Oni žive u miru koji nije ometan nejednakostima: zemlja i more sami po sebi opskrbljuju ih svime potrebnim za život, oni ne žude za sjajnim kućama, niti stvarima za kuću, itd.

Oni žive u toploj i ugodnoj klimi i uživaju na svježem zraku, tako da nemaju potrebu za odjećom…

 Također, čini se da ne pridaju baš nikakvu vrijednost onome što smo im darovali, zapisao je James Cook u svoj brodski dnevnik o susretu s australskim starosjediocima."

Iako je Cook s očitom simpatijom opisao australske starosjedioce, prvi europski doseljenici koji su krajem XVIII. stoljeća pristigli u Australiju, doživljavali su ih kao divljake, žrtve božjeg prokletstva, bezazlene naivce koji izazivaju smijeh, a neki čak i kao utjelovljenje svega moralno neprihvatljivog.

Istraživači koji su uslijedili nešto kasnije opisivali su ih kao antropološke ostatke kamenog doba jer nemaju pismo i žive na razini lovaca i sakupljača.

Smatrani su biološkom zanimljivošću zato što žive goli i bosi pod australskim vedrim nebom gdje dnevne temperature osciliraju 0-40°C, te “plemenitim divljacima” praktično neuklopivima u kulturni život i nesposobnima za “odgovoran i svrsishodan život”.

Izostanak prepoznatljivih materijalnih dokaza civilizacijskih dostignuća kod Aboridžina(1) naveo je Europljane na krivi trag pa je stav većine prvih istraživača bilo tvrdokorno odbijanje da starosjedioci posjeduju ikakvu religiju i kulturu.

Tako u bilješci jednog misionara iz sredine XIX. stoljeća stoji: "Aboridžini nemaju svećenstva, oltara ni žrtava, niti imaju vjerske službe njihovi praznovjerni obredi teško se mogu označiti kao Božje službe… "Misionari su bili uvjereni da Aboridžini tumaraju u mraku i da im oni donose svjetlo istine.

Takav stav Europljana bio je u prvom redu posljedica nepoznavanja ove daleke kulture te preduvjerenja o kulturnoj nadmoći bijelog čovjeka.

 Spoznaja da Aboridžini imaju živu tradiciju i snažan duhovni život dolazila je postupno.

Danas se smatra da je tradicija australskih starosjedilaca najduža neprekinuta tradicija na Zemlji.

 Prema nekim procjenama stara je od 65000 do 150000 godina (2), dok starješina jednog plemena pripovijeda: "Kažu da smo ovdje šezdeset tisuća godina, ali mi smo tu puno duže.

Mi smo tu od vremena prije početka vremena.

Mi smo došli ravno iz Vremena snova od stvaralačkih predaka.

Živjeli smo i održavali zemlju kakva je bila prvog dana…"

ABORIDŽINSKI SVIJET

Tradicija Aboridžina može se opisati kao prvobitna, tj. njeni su izvori pradavni i ne možemo ih povezati uz neko određeno povijesno vrijeme niti neko mjesto, ličnost, događaj ili sveti tekst.

Kao kod svih arhajskih tradicija, tako i kod aboridžinske ne postoji razgraničenje između religije i kulture, već one tvore nerazdvojno jedinstvo.

Glavno joj je obilježje snažna veza sa svijetom prirode te vjerovanje u duhovne snage kojima je svijet ispunjen, što se izražava kroz osobit odnos Aboridžina prema cijelom kozmosu.

Aboridžinska tradicija utemeljena je na sjećanju na Početak, ili tzv. “Vrijeme snova”, kada su bogovi i mitski preci stvarali i uređivali svijet i ljudima prenijeli temelje kulture.

Oni smatraju da je svijet stvoren u skladu sa snagom, mudrosti i namjerom mitskih predaka savršen, a da je njihova zadaća održavati ga u primordijalnom stanju, kakav je bio na početku, zbog čega su materijalni napredak smatrali potpuno nebitnim.

Iz te okrenutosti mitskim izvorima proistekli su obrasci svakodnevnog života i izrazito duhovan vrijednosni sustav, i kao takvi ostali nepromijenjeni 150000 godina.

Njihove mitske priče koje se s naraštaja na naraštaj usmeno prenose još od Vremena snova, čine se u prvi mah jednostavne i naivne, poput dječjih.

No, onome tko poznaje njihov jezik i kulturu, one su bremenite slojevitim simbolizmom pa je za njihovo stvarno razumijevanje potrebno dobro poznavanje aboridžinske tradicije.

Aboridžinska duhovnost uglavnom se izražavala kroz obrede i ceremonije, te kroz umjetnost koja bogatim simboličkim rječnikom prenosi najkompleksnije metafizičke ideje i duhovne poruke.

Robert Lawlor, američki istraživač koji je među Aboridžinima proveo deset godina, u svojoj knjizi Glasovi prvog dana (1991.) piše: "Upoznajući aboridžinski jezik i kulturu, susreo sam se s odjecima shvaćanja i načina života krajnje suprotnima našim današnjim.

 Aboridžini nemaju pojmove za dvije stvari koje najviše raspinju modernog čovjeka: prolazak vremena i gomilanje materijalnih dobara.

Susreo sam jezične oblike čije su mi neuobičajene strukture i bogati rječnik otvorili nove horizonte opažanja i poimanja svijeta.

Počeo sam razotkrivati kulturu u kojoj svaki aspekt prirode sadržava, poput sjemenke, duh svojih prastvoritelja i viziju u kojoj su zemlja i duhovnost nerazdvojni.

 Došao sam u dodir s njihovim inicijatskim obredima i ceremonijama koji u sebi nose izvore ezoterijske, magijske i šamanističke tradicije.

Upoznao sam kulturu čije je otkrivenje Sanjanja ili Vremena snova djelovalo tako da su okrenuli leđa svemu onome što mi smatramo temeljima civilizacije."

VRIJEME SNOVA

Ključni pojam aboridžinske tradicije “Vrijeme snova” (Dreamtime), odnosno “Sanjanje” (Dreaming), skovali su antropolozi B. Spencer i F. J. Gillen, koji su u drugom dijelu XIX. stoljeća proputovali australsku unutrašnjost proučavajući život starosjedilaca i njihove običaje.

 Naime, u suvremenim europskim jezicima nema riječi kojima bi se izrazilo ono sveprisutno što kod različitih plemena širom Australije nosi različita imena: altjira, dzjugur, wongar, lalan, bugari, itd.

Po svoj prilici kovanice dobro odgovaraju onome što se njima opisuje, jer su ih kasnije prihvatili i sami Aboridžini, iako u nekim dijelovima Australije starosjedioci umjesto “Dreamtime” koriste prijevod “Story” (Priča).

Pleme Arunta iz središnje Australije kaže altyerre ileme, “ispričati priču”, a taj pojam također znači i “san”.

Iako se “Vrijeme snova” i “Sanjanje” ukorijenilo za označavanje različitih, ali povezanih značenja vezanih za aboridžinsku duhovnost, ti su pojmovi magloviti, dijelom zbog arhajskog svjetonazora kojem pripadaju, a dijelom i zbog toga što se sanjanje u europskim jezicima najčešće povezuje uz nešto nestvarno.

No, aboridžinski “san” nije fantazija ni iluzija, nego duboka duhovna stvarnost.

Mussolini Harvey, čovjek iz plemena Yanyuwa u Zaljevu Carpentaria, kaže: "Bijeli ljudi nas stalno pitaju: Što je to sanjanje?

Teško je to pitanje jer sanjanje je za Aboridžine nešto najvažnije.

Bića predaka stvorila su naš Zakon, narnu-Yuwu.

Zakon je način na koji živimo, naši običaji.

Zakon su naše ceremonije, naše pjesme, naše priče sve je to poteklo iz Sanjanja.

Zakon su položila bića predaka prije puno, puno vremena i dala ga našim precima, a oni su ga prenijeli nama.

 Naš je zadatak da ga nastavimo prenositi dalje i da ga čuvamo."

Sanjanje je djelovanje vrhovnog bića i mitskih predaka kojim su svijet kakav poznajemo doveli iz “sna” u postojanje.

Aboridžini kažu kako je sve stvoreno iz jednog praizvora.

Kreativna snaga koja je stvorila svijet naziva se različitim imenima: Baiame, Bunjil, Daramulan, Nurelli, Mangela, Wandjina.

Ta snaga je antropomorfna, muška, kreativna, boravi na nebu i u očinskom je odnosu prema svemu stvorenom, što bi se najbolje moglo prevesti kao “Sve-Otac”.

Ovo božanstvo je nepromjenjivo i vječno, postoji prije svih stvari.

 Zanimljivo je da u nekim dijelovima Australije ta kreativna snaga nosi ženska obilježja i naziva se “Sve-Majka”.

Vrhovno biće stvorilo je “mitske pretke”, čije stvaralačko djelovanje nastavlja ono vrhovnog bića.

Priče iz Vremena snova uglavnom pričaju o mitskim precima: kako su putovali, lovili, sakupljali plodove, borili se, podizali tabore, zabavljali se, te kroz sve te aktivnosti prvotnu prazninu oblikovali u topografska obilježja: planine, doline, rijeke, usjeke, prirodne elemente.

Mitski su preci imali životinjska i ljudska obličja i mogli su se preobraziti iz jednog oblika u drugi.

 Preci su također stvorili Mjesec, Sunce, zvijezde, životinje i ljude…

 Kad je svijet poprimio svoj konačni oblik i postao ispunjen različitim oblicima života, koji su bili različite transformacije stvaralačkih snaga, preci su utemeljili zakone i na kraju se povukli u zemlju, na nebo, u oblake, u stvorena bića, i tako je njihova duhovna moć ostala utkana u svemu stvorenome.

Zato je za Aboridžine sva priroda nadahnuta, sve pulsira, svaka je stvar živa i važna i u svemu se krije magija.

Za Aboridžine svaki oblik života, bilo da se radi o svjetlosti, stijeni ili drvetu, ima svoj vanjski, vidljivi oblik i nevidljivi, nutarnji aspekt koji sanja i tako sve sanja i nastavlja jednom započet San…

 Postoji snažna veza između vidljivog i nevidljivog plana, kao i između stvarnog i potencijalnog: sanjanjem nevidljivi potencijali postaju vidljivi.

Ništa u svijetu ne postoji odvojeno od ostatka kreacije, niti je išta prepušteno slučaju u toj čudesno istkanoj mreži.

Ispod naizgled zasebnih pojavnosti u vidljivom svijetu, yuti, nalazi se mreža veza i međuodnosa koju su položili mitski preci i koja je prožeta njihovim sanjanjem.

Australski antropolog A. P. Elkin objašnjava: "Sanjanje je stalno prisutna stvarnost, a ne samo davno razdoblje vremena kada je zemlja bila pusta. To je prije stalno prisutna, nevidljiva osnova života i postojanja. (…)"

Aboridžinski koncept vremena nije vodoravna linija u kojoj se niz prošlosti kronološki prostire unazad, nego je to okomita linija u kojoj prošlost čini podlogu i sadržana je u sadašnjosti.

OTISCI MITSKIH PREDAKA

Za Aboridžine australski je kontinent ispresijecan tragovima božanskih predaka: mjesta kojima su putovali, gdje su se zaustavljali i boravili, posvećena su njihovom prisutnošću i tvore sveti zemljovid Australije.

 Putovanja predaka sačuvala su se kroz obrede, priče, pjesme i umjetnost.

Najveći dio njihove svete umjetnosti imao je za cilj sačuvati plemensko znanje mitskog zemljovida jer poznavati zemlju za Aboridžine znači poznavati kako je određeno mjesto nastalo.

Kao možda u niti jednoj drugoj kulturi, Aboridžinima je zemlja simbol i sjećanje na primordijalni San.

Svaka formacija na zemlji svojim oblikom nagovještava skriveni smisao i značenje jer krajolici su otisci koje su duhovne snage predaka ostavile na njoj stvarajući je.

 Mircea Eliade kaže: "Za religioznog čovjeka priroda nikada nije isključivo prirodna, ona uvijek ima i određenu religioznu vrijednost.

To je razumljivo jer je Kozmos božansko stvaranje: kako je proizišao iz ruku bogova, svijet zauvijek ostaje prožet sakralnošću.

 Bogovi su očitovali različite modalitete svetoga u samoj strukturi svijeta i kozmičkih fenomena.

Zemlja je hraniteljica svega života, vidljivog i nevidljivog, u nju su položene sve sjemenke.

Aboridžini govore o guruwari, nevidljivim sjemenkama ili energijama koje stvaraju život, a koje su stvaralačke snage pohranile u zemlju na početku vremena.

 Aboridžinima je njihova zemlja vrsta ikone, jer ona predstavlja snagu predaka iz Vremena snova i također je prijenosnik te duhovne snage.

Pomno promatrajući i prateći svaki pojedini aspekt prirode i osluškujući bilo zemlje, Aboridžini čuju odjeke iz Vremena snova i osjećaju sveprisutno sanjanje…"

 A. P. Elkin kaže da je Aboridžinima zemlja simbol i kanal za veliki, nevidljivi svijet…

Pojavni svijet je san velikih predaka, ali za Aboridžine ni san ni java nisu iluzije, već zajedno oni tvore stvarnu cjelinu.

Zadaća je Aboridžina poštivati ovaj San, tako da svo ljudsko djelovanje i običaji odražavaju naum stvaralačkih predaka.

Poput svojih davnih predaka, Aboridžini tisućljećima putuju svojom prostranom zemljom, a vezu s Vremenom snova, ili svojim duhovnim korijenima, održavaju kroz stalno prisutne glazbeno-plesne ceremonije, obrede i inicijacije.

 Obredi omogućavaju opetovani ulazak u Vrijeme snova, a simboličkim reaktualiziranjem postupaka mitskih bića, Aboridžini oživljavaju prvobitnu svetost i tako obnavljaju svijet.

Čuvari aboridžinske tradicije su karadjis, “mudri ljudi” ili šamani, koji su bili most između duhovnog i zemaljskog svijeta.

Osim liječenja i obrane plemena od “crne” magije, njihova je uloga čuvanje mitološkog i ceremonijalnog nasljeđa.

Do dolaska europskih osvajača, koji su označili početak kraja ove arhajske kulture, u cijeloj Australiji bilo je prema britanskim izvorima oko 300000 starosjedilaca, a prema Aboridžinima oko milijun i pol, i govorili su preko 650 međusobno potpuno različitih jezika.

Danas ih u australskom bushu ima oko 60000, gdje manje-više žive tradicionalnim životom, dok ih je oko 140000 prihvatilo zapadni način života i žive bilo u seoskim ili u gradskim sredinama.

***

Tradicionalna kultura Aboridžina izrasla iz Vremena snova sadrži duboko kolektivno sjećanje čovječanstva na njegove izvore.

Čovjeku moderne kulture, koji mahnito nastoji materijalnim napretkom popuniti nutarnju prazninu, ova kultura stoji kao podsjetnik na vrijednosti koje smo zanemarili i zaboravili.

U usporedbi s njihovom bogatom duhovnošću, naša je siromašna i barbarska suprotnost.

Aboridžini za bijele ljude kažu da su “izgubili svoje snove”.

Vrijeme je da ih ponovno oživimo i sanjamo.

KAKO JE NASTAO SJEVERNI LANAC FLINDERS U JUŽNOJ AUSTRALIJI

Jednom davno zemlja je bila ravna, nije bilo brda.

Bio je muški klokan zvani Urdlu i muški valaru vrsta tobolčara, manji od klokana zvani Mandya koji su zajedno živjeli u Puthadamathanhi i zajedno su putovali istom zemljom.

 Jedno od njihovih omiljenih jela bio je korijen divlje kruške i upravo su mu njih dvojica dali naziv ngarndi wari

Klokan Urdlu i valaru Mandya kopali su hranu u odvojenim rupama.

Urdlu je pronašao bogat izvor hrane, dok je Mandya pronašao vrlo malo.

 Urdlu, međutim, nije htio reći Mandyju gdje se nalazila njegova rupa.

Jadni je Mandya postajao sve tanji i tanji, dok je Urdlu postajao sve deblji i deblji.

Na kraju je Mandya došao do Urdlua i pitao ga: “Daj mi malo svoje mai hrane. Gladan sam. Hajde, druže, daj mi malo mai.”

Urdlu je rekao Mandyju: “U vreći tamo ima nešto mai. Možeš to uzeti.”

Dok je jeo, Mandya reče: “Ovo je zaista dobra hrana! Gdje si je našao?”

Urdlu je odgovorio mahnuvši rukom: “Eh, tamo prijeko.”

Potom su njih dvojica otišla spavati.

 Ujutro je Urdlu ustao prvi i uputio se potražiti vodu za piće.

Dok je tragao za vodom, Mandya je ustao i dao se u potragu za rupom gdje je Urdlu kopao svoju hranu.

 Pronašao je Urdluove tragove i pratio ih dok nije došao do njegove rupe.

Kad ju je pronašao, otkopao je veliku hrpu zemlje.

Zadovoljan, toliko se zanio da je kopao i jeo ne dižući pogleda.

Urdlu se u međuvremenu vratio s vode. “Gdje li je nestao Mandya?… Znam! Otišao je do moje rupe!”

Uputio se za Mandyom. Njegovi svježi tragovi vodili su ravno do njegove rupe. Dok je prilazio, vidio je da je Mandya iskopao zemlju.

Kad je Urdlu došao do rupe, Mandya okupiran kopanjem nije ni primijetio da je Urdlu tamo. Bjesomučno je kopao.

Urdlu je povikao: “Zašto si došao na moju rupu?”

Mandya je rekao da je umirao od gladi, a da je Urdlu bio tako nepošten da mu nije htio reći gdje pronaći hranu.

Mandya je nastavio slobodno jesti, što je silno razljutilo Urdlua. Došlo je do žestoke borbe oko hrane.

 Mandya je istegnuo Urdluove ruke i sve. Istegnuo mu je ruke, istegnuo mu je prste, istegnuo mu je noge i oni su se jako izdužili.

Onda je Urdlu stisnuo Mandyjove prste i noge stisnuo je njegova leđa, njegova prsa, odbacio ga je.

Zatim su se razdvojili.

Ranjeni se Mandya dovukao do Vadaardlanhe da prenoći. Dok je tamo ležao pokušavajući zaspati, počeo je osjećati bol u boku.

Ustvari je imao ranu. Posegnuo je niže i iz rane je izvadio kamenčić. Otpuhnuo je kamen i u tom su trenutku iz ravnice nastala brda.

 Štoviše, nastalo je nekoliko lanaca. Što je Mandya više puhao, stvaralo se više brda.

U međuvremenu se Urdlu uputio prema Varaarti (Baratta).

Dok je hodao, pomicao je veliku ravnicu za sobom. Ispružio se duž ravnice i kad je pogledao iza sebe i vidio kako se brda spuštaju u ravnicu, rekao je: “Hej! Što to drug radi? Ako tako nastavi, ja neću imati gdje živjeti!”

Urdlu je tada velikim zamahom repa gurnuo lanac na mjesto gdje se nalazi danas. Može se vidjeti gdje se to dogodilo, gore sjeverno od Vardna-wartathinha na toj velikoj ravnici nikad nema niti travke.

To se zove Urdlurunha-vitana, što znači “klokanova ravnica”.

Urdlu je zatim stvorio Munda (Jezero Frome) kako bi stalno imao vodu, ali je Mandya bio tako ljubomoran da je u vodu stavio sol.

Do današnjih dana klokani ne piju vodu iz ovog jezera jer je slana.

 Mandya je bio gore u brdima iza Vadaardlanhe, odakle se osvrnuo i rekao: “Pogledaj kako je drug pomaknuo tu veliku ravnicu!”

I kako se osvrnuo, pretvorio se u duh. On je nazvan thudupinha, a može ga se i danas vidjeti kako tamo sjedi. Ispod njega zemlja je crvena jer je iskrvario nakon velike bitke s Urdluom.

Ovo se mjesto naziva Mandya Arti (Mandyjova krv).

_____________________

(1) Aboridžini – naziv dolazi od latinskog ab origine, što znači “od početka” označava stanovnike neke zemlje ili kontinenta koji tu borave od pamtivijeka. Danas se ovaj naziv uobičajio za australske domoroce.

(2) Znanstvenici pretpostavljaju da su Aboridžini naselili australski kontinent u vrijeme posljednjeg ledenog doba.

 

 

 

 

 

 

http://nova-akropola.hr