Istraživaci tvrde da praksa voodoo lutaka potjece od poštovatelja s podrucja New Orleansa, i otkuda se proširila na sva podrucja na kojima danas žive pobornici voodoo vjerovanja. No, legendu o voodoo lutkama i njihovim magicnim mocima raširile su knjige i filmovi strave i užasa.

Zaceci voodoo religije, kakvu danas poznajemo, najvjerojatnije imaju svoje temelje u pokrštavanju africkih robova koji su novu religiju prihvatili tako da su je jednostavno nadodali vlastitoj, pronalazeci slicnosti medu legendama koje su znali i onima koje su im bile propovijedane u novom svijetu, te prihvacajuci imena novih svetaca na nacin da su u njima prepoznavali duhove i mitska bica iz svojih tradicionalnih vjerovanja.
Vjerovanje daju voodoo religiji opake magijske vještine koje ukljucuju žrtvovanja, bacanje uroka i kanibalizam. Sve to potjece iz knjige S. St. Johna "Haiti of the Black Republic", objavljene 1884. godine. Knjiga je digla veliku prašinu medu citaocima koji nisu ništa znali o voodoo vjerovanju. Upravo na temelju mita koji je razvila ova knjiga, zasniva se uvelike opce vjerovanje o voodoou magiji. Ta praksa nastavila se preko prica, knjiga i filmova serviranih od strane Hollywooda, i zapravo je tek sredinom dvadesetog stoljeca došlo od otkrivanja prave prirode ove religije.

Duhovi i ljudi
Slicnosti vjerovanja voodoo poštovatelja i katolika nalazimo u nekoliko vrlo jednostavnih cinjenica: obje religije vjeruju u postojanje božanskog bica - Stvoritelja; neosporne su slicnosti izmedu katolickih svetaca i loa duhova koji su jedno vrijeme proveli živeci u ljudskom obliku, slijedeci posve jednake putove; obje religije, vjeruju u zagrobni život te postojanje nevidljivih zlih sila, duhova i demona, te su rituali koji ukljucuju žrtvovanja krvi i mesa i njihovu konzumaciju, vrlo slicni. Sljedbenici voodooa vjeruju da svaka osoba ima vodica met tet koji je u kontaktu s katolickim svecima.
Poštovatelji voodooa religije vjeruju da je ljudska duša nacinjena od dva dijela: Velikog andela cuvara (gros bon ange) i Malog andela cuvara (ti bon ange), koji za vrijeme sna ili transa biva opsjednuti duhom loe. Taj dio ljudske duše je ranjiviji i osjetljiviji, i za vrijeme tog ranjivog razdoblja kad nije zašticen tijelom, može biti povrijeden ili otet od strane carobnjaka.
Svrha rituala je stvaranje kontakta s duhom koji pomaže osobi koja ga priziva da, naprimjer, povrati izgubljeno zdravlje, poboljša životni standard, ostvari neku svoju želju i sl. Da bi ih se prizvalo i odobrovoljiloduhovima je ponuditi nagradu u hrani ili životinjskim žrtvama, jer i duhovi, jednako kao i ljudi, traže nagradu za svoj trud i svoje usluge. Radi se zapravo o uzajamnom pomaganju izrnedu ljudi i loa – ljudi duhove opskrbljuju hranom i drugim nužnostima, dok ih oni cuva od zlih duhova i nesreca. Rituali se održavaju da bi se proslavilii uspjesi u obje sfere, odnosno u sferi života ljudi i sferi života duhova.
Vrhovni bog je Legba, koji predstavlja Sunce (koje je osnova oko koje se krece sustav ovog kulta), Erzuli - mjeseceva boginja, i Venera.
Veliko znacenje imaju talismani sa simbolima bogova. Ti simboli iscrtavaju se na komadu pergamenta (ili se mogu ugravirati u smaragdu ili rubinu), a obicno se nose u crvenoj flanelskoj vrecici.

Obredi  žrtvovanja
Mambo (voodoo svecenica) ili houndan iznose veve, simbol loa, pracen ritmickim udarcima bubnjeva. Mladi pomocnici, držeci zapaljene svijece, oblikuju krug oko mjesta žrtvovanja gdje ce svecenik ili svecenica iznijeti žrtvenu životinju (pile) i položiti ga u prethodno iskopanu rupu u koju ce je zakopati. Površinu zatrpane rupe treba potom posuti zrnjem kukuruza i zapaliti. To je žrtvena ponuda bogu Ogounu. Nakon tog obreda, potrebno je veve vratiti nazad u hram.
Umjesto pileta, ako se ceremonija odvija na otvorenom, može se žrtvovati i crni jarac koji se vezuje u blizini središnjeg stupa sve dok ne pocnu pripreme. Zatim se životinji tijelo i glava mažu mirisnim uljem. Svecenik ili svecenica zatim zajaše životinju (što je simbol dominacije), ponovno ga premazuje uljem i posipa kukuruznim zrnjevljem. Potom pomocnik nosi životinju do oltara. Sve to prate ritmicki udarci bubnjeva. Svecenik ili svecenica tada ce zaklati životinju, hvatajuci joj krv u drvenu bocu. On, odnosno ona, imaju pravo na prvi gutljaj. Nakon toga piju, jedan za drugim, svi okupljeni sudionici ceremonije. Jarcevo se meso nakon toga polako pece cijelu noc, a jede se tek ujutro.

www.magijesvijeta.com